Category: interview

Pionir elektronske muzike u bivsoj Jugoslaviji (intervju Miha Kralj)

Milan: Kakšen je občutek, da večina Slovencev pozna vašo glasbo, čeprav se je verjetno ne zaveda?

M. Kralj: Ker sem nastopal prvo po night clubih in tujini z različnimi skupinami in sem šele ob tem nastopanju in nakupovanju sintetizatorjev pričel z komponiranjem el. glasbe sem imel dve vrsti publike in poslušalcev.Zanimivo, da nekateri sploh niso vedeli., da sem to jaz isti človek, ki deluje na dveh področjih – POP, plesna glasba in elektronika za tiste čase zelo moteče za nekatere.

Milan: Nam lahko poveste več o začetkih vaše glasbene kariere, dnevih z “Intervali” in “Celeias”?

M. Kralj: Moji prvi glasbeni nastopi segajo v leto 1969, ko sem se pridružil skupini DEKAMERONI, kjer sem skomponiral velik Slovenski hit SAVA ŠUMI. Po dveh letih sodelovanja sem odšel nastopat v Night clube, kjer se je igralo že Evergreen in POP glasbo, tam so bili prihodki zelo dobri in kupil sem HAMMOND, MELOTRON, in prvi Sint. Ker sem ob prostem času obiskoval druge clube – kavarne sem naletel na skupino INTERVALI iz Kočevja, kjer sem spoznal odličnega pevca in basista Milana Hribarja.Ker so potrebovali klaviaturista sem se jim pridružil in pričel z njimi nastopat. Po nekaj mesečnem nastopanju je prišla ponudba za nastop v Avstriji in tako da sva se pridružila jaz in Milan skupini CELEIAS. Imeli smo par mesecev turneje po Avstriji in prišla je sanjska ponudba iz Nemčije. Nemška pevska zvezda ERIK SILVESTER je potreboval spremljevalni band in prvi nastop je bil v Nemčiji – v Berlinu na televiziji leta 1974. Nastopali smo skoraj eno leto po vseh velikih odrih, kjer so stala velika imena tudi The Beatles.

Milan: Kaj vas je navdihnilo pri ustanovitvi skupine “Prah”, ki je eksperimentirala z drugačnim zvokom kot to, kar počnete danes?

M. Kralj: Ko sva se vrnila iz Nemčije sem ustanovil prvo trio in kasneje kvartet –skupino PRAH. Zvok in kombinacija HAMMONDA, MELOTRONA in Syntijev je bil res za tiste čase poseben – unikaten. Milan Hribar je imel kvaliteten vokal in v momentu se nam je odprla pot v POP glasbo, snemaje plošč in TV – oddaj.

Milan: Nato ste kupili sintetizatorje in se odpravili na pot na področju ambientalne in nove dobe elektronske glasbe. Ali lahko našim poslušalcem razložite, zakaj RTV Slovenija leta 1980 ni želela objaviti vašega prvenec “Andromeda”?

M. Kralj: Leta 1980 sem razpustil skupino PRAH in odšel na samostojno solo glasbeno pot. Nastopal sem 11 let v Emonski kleti v Ljubljani in za ta podvig sem moral takoj dokupiti določene sinte, sequencerje in ritem mašino. Sedaj ko sem bil sam sem lahko realiziral moje skladbe z sinti in nastala je ANDROMEDA prvi El. album v Yugi.
Založba RTV ni bila zainteresirana za ta moj projekt? Takrat pomemben gl.urednik je rekel da je to malo religiozna glasba in da jih ne zanima!
Gospod Vilko AVSENIK brat od Slavka Avsenika, je bil naš producent pri skupini PRAH, mi je svetoval naj grem k RTB-Beograd kjer je bil takrat zastopnik v Ljubljani žal že pokojni g.Boris Kovačič.Tam so me sprejeli res z spoštovanjem in mi izdali takoj ANDROMEDO.

Milan: Pri tem LP je zanimivo število prodaj. Po Evropi je bilo namreč prodanih več izvodov kot v Jugoslaviji. Bi lahko osvetlili dejanske številke in razloge za takšen odziv javnosti?

M. Kralj: Prodaja po Yugi naj bi bila okrog 15.000, ker pa je imela založba RTB poslovne partnrje po Evropi se je prodajalo v Rusiji, Švedski, države Beneluxa………točno se ne ve govori pa se krepko čez 100.000 izvodov – še danes prileti kaj avtorskih pravic…

Milan: Po tem ste izdali dva dodatna albuma, Odyssey (1982) in Electric Dreams (1985), sodelovali pa ste tudi z nekaterimi slovenskimi pop izvajalci. Kaj vas je pripeljalo do odločitve, da ne boste nadaljevali s solo kariero? Kakšen je bil odziv javnosti po objavi teh dveh plošč?

M. Kralj: Album Odyssey (1982) in Electric Dreams (1985), me je naredil tudi v Sloveniji prepoznavnega tako da sem pričel komponirati scensko glasbo za televizijo in delati matrice za nekatere Slov.pevce in skupine.Oba albuma sta bila lepo sprejeta, toda scena še ni bila zrela za tovrstno glasbo pri nas.Zanimivo je bilo to da sem lahko igral mojo glasbo vsak večer v restavraciji kjer so prišli mnogi ljubitelji el. glasbe in pa glasbeniki, ki jih je zanimala oprema in tovrstna glasba.Emonska klet je bila v 80 letih Center urbane kulture, tam so se zbirali do jutranjih ur različni umetniki in marsikatera ideja se je tam rodila.
V 90- tih sem ustvaril veliko scenske glasbe za razne filme, tu je bilo uspešno sodelovanje z režiserjem Matjaž Žbontarjem.Zanimiva je glasba za Oddaje o Kitajski – slike iz Sečuana, kjer sem se z mojimi sinti in mojo glasbo približal Kitajski.

Milan: Ali je bil kakšen poseben razlog, da nikoli niste bili na turneji, ampak ste iskali lokalna prizorišča, predvsem po Sloveniji?

M. Kralj: Imel sem par el.nastopov, kakor tudi tekmovanje na Slov popevki 1982 z pesmijo ROBOT kjer sem prjel 1. nagrado strokovne žirije in pa na Svetovnem kongresu Znanstvene fantastike v Cankarjevem domu,., – toda večjega zanimanja ni bilo, ker je PUNK in Rock bil v ospredju pri glasbenih urednikih in tudi organizatorjih prireditev.
Zanimivo je to, da sem doživel še za časa svojega življenja da mi je RTV posnel dokumentarni film leta 2018, pred tem sem pa imel samostojni koncert leta 2016 v kinu Šiška V Ljubljani – ANDROMEDA 2 – 16

Milan: Kakšen trenutni projekt in načrti za prihodnost, za obdobje po covidu

M. Kralj: 1.Julija 2021 sem imel koncert na prostem v Ljubljani –Švicerija – Tivoli.kot pionir el.glasbe …..obisk je bil fenomenalen skoraj sama mlajša publika, ki me je našla še za časa mojega življenja.
Trenutno končujem vinilko morda bosta celo dve, ki naj bi izšli skupaj z ponatisom ANDROMEDE konec leta ali začetek 2022
40 let je minilo od prvega el albuma ANDROMEDE pri nas in šele sedaj nekateri odkrivajo, kaj se je že davno ustvarjalo pri nas a je bilo zaradi nerazgledanosti gl.urednikov, prehitrega preskoka nekega mladega glasbenika, ki je prehitel zaspane urednike in nekatere glasbenike, ki niso investirali v svoje znanje kakor tudi opremo – onemogočeno in skrito.

Sve ono sto me pokrece u zivotu zavrsi u nekoj pjesmi (Intervju sa Natali Dizdar)

Razgovor vodjen u Zagrebu, u oktobru 2019. godine

Milan: Sa nama danas Natali Dizdar. Natali, hvala za izdvojeno vrijeme za odgovore na par pitanja. Prvi album si izdala daleke 2005 godine a nakon toga si presla na manje poznati record label, Agapa, na kojem si i danas. Da li je odmah nakon ucesca na Talent Show-u bilo ponuda za snimanje albuma od record labela i kako si se odlucila za Croatia Records?

Natali: Poprilicno neobicno pitanje. Jako je to davno bilo. Tada sam imala 19. godina. Nisam se ja odlucila. Mislim da su oni (Croatia Records) tada imali potpisan ugovor sa Nova TV na kojoj je isao taj show. I tako su svi finalisti dobili ponude od Croatia Records za jedan ili vise albuma…Tako smo i mi taj prvi album zapravo napravili zajedno

Milan: Prvi album koji je izasao 2005. godine je omogucio da postanete jos vise popularni. Nako toga ste promjenili record label i presli na Agapa records, za koji joc uvijek izdajete albume. Mozete  nesto reci vise o razlozima prelaska i zasto ste se odlucili za taj korak?

Natali: Jos jedno neobicno pitanje (smijeh). Vlasnica Agapa Recordsa je moja menadzerica i ona je u jednom trenutku odlucila osnovati vlastiti izdavacku kucu, Agapa. Situacija danas vezano sa snimanje albuma se znatno promjenila i nije bitno samo da se  dobiju novci i da se snimi album, nego se radi citav PR, booking i  jedna kompletna prica. Tako da je bilo logicno da ne idem u neku  drugu izdavacku kucu. Stoga su sva tri albuma, osim tog prvog,  izdata za Agapa records.

Milan: Kako je bilo saradjivati sa frontmenom benda Letu Stuke, Dinom Saranom, koji je i napisao neke od Vasih pjesama?

Natali: Da, on je autor jedno 4-5 pjesama, i teksta i glazbe. Super je  sa Dinom suradjivati. On je jedan specifican senzibilitet koji se meni  svidja. Naravno, u kombinaciji sa mojim senzibilitetom i sa  producentima koji su producirali Dinove pjesme za mene, a to su Coco Moskito iz “Jinx-a”, a zatim i decki iz Svadbas-a, Pavle i Jura. Jedan lijepi spoj ljudi iz nekih razlicitih zanrova.

Milan: A za proces samog nastajanja pjesme…kako se to odvija? Da li prvo dobijete tekst pjesme, pa onda radite na muzici?

Natali: Pa sto se tice drugih autora, npr. Dina kojeg smo spomenuli – on posalje citavu pjesmu sa aranzmanom, koji se nakad malo manje ili vise mjenja i prilagodjava meni, i sve se naravno ponovno snimi. I to je to. Eventualno se rade i neke promjene u tekstu kao npr. u pjesmi “Stranac”. To bi bio proces sto se tice tudjih pjesama. A kada ja pisem pjesme, onda ide obicno prvo muzika pa onda tekst.

Milan: Na novom albumu ste i autor nekoliko pjesama. Kako ste se snasli u toj ulozi i gdje nalazite inspiraciju za pisanje pjesama?

Natali: Bilo mi je lijepo da sam te neke svoje zapise dovela do kraja, koji su se na kraju nasli na zadnjem albumu. Uglavnom sam te pjesme radila sa mojim dugogodisnjim gitaristom, Vladom Mircetom. Inace najbolji gitarista u Hrvatskoj, a i sire (smijeh). Kao salim se, ali u stvari ne. Zaista je genijalan. Bilo je to zaista jedno divno iskustvo. Inspiraciju nalazim – kao i valjda svi – od ljubavi,  boli, srece, putovanja, promjene… Sve ono sto me pokrece u zivotu  zavrsi u nekoj pjesmi, na neki nacin.

Milan: Jedno pitanje koje mi je upravo palo na pamet. Da li je bilo sitauacija na koncertima da pridju obozavaoci i da kazu “bas se  pronalazim u tekstovima, kao za mene su skrojeni..”?

Natali: Da, konstantno (smijeh). Posebno sa ovom pjesmom “Zamjenicu te gorim”, koju je napisao Arsen Dedic. To je ljudima najdraza pjesma. A meni je posebno smjesno kada mi pridju  muskarci ili decki i kazu “to mi je super”. Ili kad mi kazu super mi je pjesma “Gazio si meni”. Rekoh: “Dobro” (Smijeh)

Milan: Kako bi definisali zvuk koji pravite, Vasu muziku?

Natali: Pop muzika. Prvi album je vise bio neki lounge, drugi album je mozda bio malo vise naslonjen na neki gitarski zvuk, treci  koketira malo vise sa elektronikom, ali sve je to zajedno pop glazba.

Milan: Koja imena hrvatske glazbe cijenite, kao i regionale i da li  imate nekog izvodjaca sa kojim bi zeljeli ostvariti saradnju?

Natali: Imala sam veliku zelju raditi sa Darkom Rundekom, sto mi  se i ostvarilo. Ima jos jedan, ali Vi ga sigurno ne znate jer tamo nije toliko poznat. On je neki blues-er. Iskreno, nemam nekih zelja. Ako se dogodi, kao sto se desilo sa Darkom (Rundekom), jer mi je  napisao pjesmu “Mjesecu je dosadno”. I kada smo radili taj live u  ZKM-u, drago mi je da je dosao iz Pariza i da smo snimili taj duet.  Inace od nekih mojih favorita, spomenuta u prijasnjem razgovoru,  Josipa Lisac. Institucija, najbolja rijec koja je opisuje.

Milan: Mozete nesto kratko reci vezano za buduce planove, radove  na novim singlovima, albumu? Znam da ste u odredjenim periodima imali duze pauze izmedju izdavanja albuma, pa me zanima kako ide sada dalje u buducnosti?

Natali: Pa i dalje ide tim nekim dalmatinskim tempom (smijeh). Mislim da ce prije mog albuma izaci jedan EP na kojem sada radimo. Znaci nekih 5-6 pjesama koje radimo sa deckima iz  “Mayales”-a. Nismo sigurni kako ce se to zvati, ali nece biti pod mojim imenom i prezimenom, iako sam ja pjevacica i ko-autor  pjesama na tom EP-u. To je neki off projekt na kojem radimo, i koji me jako veseli. A moj album dolazi nakon toga. Ovo sada sto radimo ce izaci sljedece godine, jer upravo treba da udjemo u stidio i sve to snimimo.

Milan: Najava nekih vecih nastupa u skorijem periodu?

Natali: Pa evo imamo sada “Judino drvo” u Splitu, moguce neki  adventi. Ne znam datume sada napamet. To bi bilo za ovu godinu. Onda krecu festivali, cetvrti/peti mjesec, bas sada nesto ogovaramo. Ja moguce necu biti u Hrvatskoj sljedece godine, tako da sam sve to  ostavila sa nekim odmakom.

Milan: Natali, hvala puno na izdvojenom vremenu i nadam se da se  vidimo u Becu u buducnosti negdje.

Natali: Pozovite, i ja cu doci. Hvala.

Intervju sa Bajagom: “Muzika je jedan mnogo lijep posao i mnogo sam srecan da od toga mogu da zivim”

Razgovor vodjen u Beogradu, u Novembru 2016. godine

Milan: Obiljezili ste vise od 35. godina rada. Poceli ste sa singlom “Berlin” davne 1984. godine. Uz Vase pjesme su odrasle mnoge generacije, redjali su se hitovi poput “Zazmuri”, “Ruski voz”, “442 do Beograda”, samo da pomenem neke od njih… Da li ste se zasitili muzike i da li ste ikada razmisljali da se bavite necim drugim?

Bajaga: Pa nisam se zasitio, zaista, jer ja prakticno od svoje 18. godine zivim sa muzikom kada sam poceo da sviram u Ribljoj Corbi. Tu sam svirao 6. godina, a sa Instruktorima od tada. Znaci, jos malo pa 40. godina profesionalnog rada. Tako da to jednostavno udje u metabolizam i nikada nisam razmisljao da se bavim, niti sam se bavio necim drugim van muzike. Medjutim, vezano za muziku sam se bavio svim mogucim stvarima, svirao sam sa bendom, svirao sam i u nekim manjim varijantama, komponovao sam za sebe, za druge, za pozoriste, film, reklame, za djecu… Muzika je jedan mnogo lijep posao i ja to volim da radim i mnogo sam srecan da od toga mogu da zivim.

Milan: Kada pogledate sada natrag u proslost, da li postoji nesto sto ste zeljeli da ostvarite u muzickim vodama, a sto do sada niste uspjeli?

Bajaga: Uvijek ima nesto sto bi zelio da uradis, ali nekih velikih tvari vjerovatno ne. Kao klinac sam zelio da odsviram jedan koncert, a odsvirao sam nekoliko desetina hilljada [smjeh] koncerata. Nakon toga da snimim plocu – pa sam i to uradio, pa da mi objave pjesmu i da je cujem na radio stanici, pa da li mozemo da napunimo ovaj ili onaj prostor… Na kraju smo napunili sve prostore koji postoje u gradu a i sire, manje vise. Zahvaljujuci muzici smo stvarno obisli citav svijet. Svirali smo na svim kontinentima osim u juznoj Americi. Ostalo smo sve obisli i to po nekoliko puta.

Milan: Saradjivali ste sa mnogo poznatih imena i ostvarili ste vase muzicke snove. Da li Vam je posebno ostala u sjecanju neka saradnja sa odredjenim izvodjacem?

Bajaga: Ja sam uglavnom saradjivao sa ljudima sa kojima sam i privatno dobar prijatelj, npr. sa Zdravkom Colicem koji je stvarno jedan super covjek i pjevac. Sada sam skorije odradio jednu pjesmu sa blues sastavom “Point Blank”, gdje sam pjevao pjesmu od Crnketa, vodje grupe. U toj pjesmi je solo gitaru svirao Dragi Jelic sa kojim sam takodje dobar jer se znamo godinama. Nekad se desilo da nam je na koncertima gostovao Vlatko Stefanovski, ili ja njemu na nekim njegovim nastupima. Ima mnogo ljudi za koje sam komponovao muziku. Skorije sam odradio jednu verziju pjesme “Od kada tebe volim” sa Divnom Ljubojevic, koja inace pjeva duhovnu muziku. Tu smo napravili jednu dobru kombinaciju koju su ljudi mogli da cuju kod Ivana Ivanovica, a poslije smo snimili to na stadionu “Marakana” za potrebe jednog filam o Crvenoj Zvezdi. To su eto neke stvari koje su mi pale na pamet, mada je saradnji bilo zaista dosta.

Milan: Od novijih izvodjaca sa Exyu prostora – da li imate favorite ili vrstu muzike koju slusate rado?

Bajaga: Ima puno izvodjaca, tesko je izvodjiti neke. Interesenatni i duhoviti su Bolesna Stenad. Mada je i pitanje sta su mladji izvodjaci, npr. Bad Copy – oni jesu mladji od mene, ali su vec dosta na sceni. Gledam redovno na MTV Adria sta se nalazi na top listi Domacica. To je otprilike to.

Milan: Nakon poljske obrade pjesme “Vjerujem, ne vjerujem” Maceja Malencuka sa bitno izmjenjenim tekstom imamo sada i remake istoimene pjesme moskovskog benda The Peace Dukes. Kako Vam se svidjaju obje ove verzije?

Bajaga: Pa svidjaju mi se i jedan i druga. Ova poljska verzija je napravila bas veliki uspjeh. Dok sam ja pratio, on je na dva spota imao po 12. miliona pregleda. Ova verzija je veoma drugacija sto se teksta tice. A Malencuka sam inace upoznao, a on je jako popularan u Poljskoj i iza sebe ima uspjesnu karijeru. Negov tekst je totalno drugaciji – on je u jednom periodu svog zivota bio u zatvoru, sto je iskoristio kroz “noc, noc, totani je mrak” da opise voje zadnje dane tamo. To mi je ispricao kad smo se upoznali u Varsavi gdje smo svirali, pa smo ga zvali da otpjeva tu pjesmu. A ruska verzija mi se jako svidja muzicki jer momci odlicno sviraju. Malo su i promjenili pjesmu sto i treba, ali sto me zapanjilo je da je tekst odlicno preveden. To je jako tesko, da se sacuva smisao i da ima tu metriku…. Ja sam im napisao da je stvar super, nakon sto su mi poslali video da vidim spot i zamolio sam ga da napravi prepjev na ruski jezik za Divnu Ljubojevic i pjesmu “Od kada tebe volim”, jer mislim da bi ta pjesma tamo jako dobro prosla. Divna je jako popularna u Rusiji i prosle nove godine je cak svirala i u zimskom dvorcu na novogodisnjoj veceri na kojoj je bio i Putin.

Milan: Skoro je 4. godine od posljednjeg studijskog albuma “Daljina, dim i prasina”. Da li je vrijeme da obradujte obozavaoce sa nekim novim materijalom?

Bajaga: Nesto radim po malo, ali treba vremena. Problem je i sto puno sviramo. A osim toga, ja sam puno pjesama napravio u zivotu, tako da je tesko i napraviti nesto novo. Imam jedno 5-6 pjesama koje sam spremio, mada nisam siguran da li da se radi album ili da se izbacuju singlovi. Izdavastvo vise ne postoji i to svi znamo. Sve ide preko interneta, ali bih volio da u nekom skorijem periodu napravim album. Do sada sam narpavio 13. albuma za Instruktore, ucestvovao sam na 6. albuma sa Ribljom Corbom… Sigurno sam uradio kada bi se skupile ostale pjesme jedno 5-6 albuma. Zato ne mogu da radim pjesme brzo kao sto sam bio klinac, ali se uvijek trudim da budu dobre. Ovaj posljednji album je imao veoma dobre kritike, sto se rijetko desava, posebno kada ti je to 13. album.  Necu da zurim sa pjesama, jer stalno moramo da mjenjamo repertoar na koncertima. Mozes da otpjevas jedno 25-30 pjesama, sve sa bisevima mozda i 35. Ali uvijek neka pjesma ne bude. Zato i cesto mjenjamo to.

Milan: Ono sto sam nasao na internetu i sto je mozda zanimljivo i za nase slusaoce je da ste u Septembru po prvi put nastupili u Madjarskoj, u Budimpesti na brodu A38. Na vasim koncertima svirate stvari sa prva 4. studijska albuma. Sta moze ocekivati publlika u Becu u Novembru, kada nastupate u Fest sali u Längenfeldu i da li ste spremili mozda neko posebno iznenadjenje?

Bajaga: Da, svirali smo prvi put u Budimpesti, sticajem okolnosti. To je brod koji ne plovi nego je fiksiran i tu su svirali mnogi poznati svjetski bendovi. Sala je velicine SKC-a u Beogradu, ako to moze da se poredi. Ranije je to bio ukrajinski brod za zito, zaista dobar prostor. Karte su bile rasprodate tri nedelje prije koncerta i bila je stvarno odlicna atmosfera. Mi sviramo hitove iz svih perioda karijere. Veoma cesto sviramo sa albuma “Od bizuterije do cilibara”… Sviramo “Jos te volim”.. Sviramo “Dobro jutro” sa albuma “Cetiri godisnja doba”. Sa posljednjeg albuma sviramo npr. “Daljina, dim i prasina” i “Ako treba da je kraj” . Mjesamo uglavnom repertoar a publika koja dodje na nas koncert u Becu, a u Becu nismo svirali sigurno jedno 4-5 godina, moze da ocekuje izbor nasih najvecih hitova. Znamo koje stvari ne smijemo da ne sviramo, tako da ipak ne bih otkrivao repertoar. Hitovi iz citave karijere i jedan program koji je prosao dobro na mnogim kontinentima, pa se nadam da ce tako biti i u Becu.

Milan: I ja se takodje nadam. Bajaga, hvala na izdvojenom vremenu i vidimo se onda u Becu.

Bajaga: Vidimo se i veliki pozdrav vasim slusaocima i pozivam vas da dodjete na veliki koncert Bajage i Instruktora u Becu.

Intervju sa Massimom Savicem: “Ako si gladan uspjeha i hitova nista neces postici”

Massimo Savic, o prvim koracima sa skupinom „Dorian Gray“ i singlu „Sjaj u tami“, saradnji sa Zrinkom Tuticem, ponudi Bregovica da naprave jedno „drugacije“ Dugme, obradama ex-yu hitova na albumima „Vjestina“, pa sve do najave novog albuma i saradnje sa Sergejom Cetkovicem

Milan: 1983 godina i stvar “Sjaj u tami”, obrada the Walker Brothers i stvar “The Sun aint gonna shine anymore”. Odakle je potekla ideja za tu obradu i da li ste ocekivali takav uspijeh na samom pocetku Vase karijere?

Massimo: Mi smo kao bend imali odmah jako veliki uspjeh. Ono sto smo mi smatrali uspjehom, mislim da je to bilo to. Bili smo jaki na svim demo top listama u zemlji i imali smo puno koncerata i puno dobrih kritika iza sebe. Medjutim, kada smo dosli na kraj snimanja albuma “Sjaj u tami”, tadasnji urednik pop-rock dijela u Jugotonu, Sinisa Skarica, je rekao: “Cini mi se da fali jedan biseric. Ja znam da ste vi momci konceptualisti i da slijedite jednu liniju, ali moj predlog je da napravite cover, znaci vase vidjenje te jedne pjesme”. I ja to poslusam i prva reakcija je bila – ma ni slucajno! To je meni bilo previse mekano i nikakvo. Kad si mlad i lud sve sto nije revolucionarno i avangardno je bezveze. Neke ljude sam pljuvao kao balavac, a danas su mi dobri prijatelji. To jednostavno ide sa mladoscu i godinama u nogama. Medjutim, na probi se pokazalo jako dobrim “ciscenje” te kompozicije od, po nama, svih suvisnih harmonija i to smo mi sve pojednostavili. Tako recimo, pjesmu od 7-8 akorada mi bi pretvorili u 2, tipicno U2-ovski. Recimo “Heroes” je isto tako pisan. Samo dvije harmonije, taj kvintni krug, C-F/C-F i tako ide sest minuta. Sjecam se kada nam je kasetofon poceo ubrzavati kada smo slusali snimku, samo se culo tinu-ninu  [smjeh]… Samo se dva tona izmjenjuju. Ja sam mislio da smo napravili jednu vrlo dosadnu pjesmu, ali ispalo je da je ta pjesma oznacila moju karijeru. I dan danas je rado izvodim, a i ljudi je rado cuju, jer je to jedna od rijetkih pjesama koja se tada zavrtila i u diskotekama.

Milan: Nakon izdavanja drugog albuma sa sastavom Dorian Gray grupa se raspada iz tako reci bizarnih razloga – zbog finansijske konstrukcije i snimanja albuma u Svedskoj. U tom periodu ste saradjivali i sa Tihomirom Vargom koji je radio i sa grupom Zana. Tada ste izjavili da ste usavrsili rad na ritmu vokala upravo sa njim?

Massimo: Da, ali ste pomjesali dvije informacije. Tada je producent bio Sjunne Ferger, vlasnik studija u centralnoj Svedskoj u mjestu pod imenom Örebro. Tini (Tihomir Varga), koji je stanovao u Torsby-ju, takodje u centralnoj Svedskoj (ali jos u ruralnijem podruciju), nas je posjetio zajedno sa grupom Zana dok smo mi snimali. Dosao je Tini sa svojim starim zutim volvom vijdeti sta se dogadja. U stvari, on je bio veoma interesantan tip, moj veliki prijatelj. On je dosao uzburkati stvari. Ni jedan vlasnik studija ne voli kada mu dodje neki drugi, isto slavan producent i gleda preko ramena sta radi. Osim toga, Tini Varga je izleda kao ozbiljna rock n roll zvijezda a Ferger kao poslovni covjek, tako da su nase simpatije odmah presle ka Tiniju. Tini je ipak bio par dana i otisao, a ja sam kasnije, nakon raspada benda, sreo njega i Serbedziju na Sava expressu iz Beograda prema Zagrebu. Tu smo se ponapijali do Zagreba i pala je odluka da ja sa Tinijem idem u Svedsku, jer ja nemam tu vise sta traziti ili osnivati novi bend. Rekao je da cu ja biti solista, da ce mi on napraviti album. Otisli smo sutra ujutro do Jugotona koji nam je dao pare i nakon toga smo se zaputili na par godina u zezanje u Svedsku. Snimili smo neke stvari po koje tek trebam otici jer me je zvala njegova posljednja djevojka i rekla je da je sve ostavio meni – od opreme, od gitara, od originalnih traka “Sva cuda svijeta” grupe Film, Aerodorm “Kad misli mi vrludaju”, Boa prvi album…Rekao je Heleni da sve meni da, ali jos do sada nisam imao vremena otici po to, ali cu se sigurno jednog dana vidjeti sa Helen. Ja sam zivio sa njima doma i mi smo bili jako povezani.

Milan: Mnogi ni ne znaju da je Dzoni Stulic zelio producirati prvi album grupe Dorian Gray i da vam je Goran Bregovic nudio da napravite jedno, da kazem drugacije, Bijelo Dugme. Iz danasnje perspektive, zalite li sto se jedna, ili i jedna i druga od ove dvije varijante nisu desile?

Massimo: Mislim da Dzoni jos tada nije bio zreo za produkciju. Ali koliko ja znam, on je dosao na nas koncert u SKUC-u u Zagreb i nekim svojim prijateljima rekao: “Obisao sam cijelu Ameriku trazeci jedan ovakav bend i nadjem ga ovdje u Zagrebu”. Mi smo se onda puno druzili sa Dzonijem, hodali okolo, ali iako je bio nesto stariji, cinio mi se pomalo prerastresen u umjetnickom smislu da bi drzao pod kontrolom nas ludjake i sve ego tripove u bendu. Tako da sam ocjenio da to treba preskociti. Cini mi se da sam dobro odlucio i da je Sasa Habic bio jako dobar producent od koga sam ja osobno jako puno naucio. I dan danas se Habic i ja cujemo. Za drugu odluku, isto ne zalim sto nisam prihvatio poziv Gorana, ali zalim sto se sve moglo dogoditi. Moglo se dogoditi sigurno nesto jako jako dobro, jer kad sam cuo album koji je radio sa Iggy Pop-om onda mi je donekle bilo jasno sto je Goran zelio. Nije bio skroz jasan, a niti mi je on elokventno objasnio kako on to vidi. To je bio period kad su oni imali neku rusku turneju na koju se treba pod hitno ici, ima se jos petnaest dana za eventualno neku probu u Sarajevu… Malo mi je sve to nervozno bilo. Ja sam njemu objasnio da ja nisam neko ko nema uspijeh, jer sam bio na vrhuncu onoga sto radim. Tada je album “Stranac u noci” bio vani i ucinilo mi se sve to besmisleno ugusiti… Tako da sam ostao pri svome. Ko zna, mozda jednog dana.

Milan: Kad smo kod ove teme, izajvili ste da zalite sto se niste dobro pripremili za boravak u Londonu?

Massimo: Nisam se mogao bolje pripremiti. Pocinjao je rat i na nas se vec gledalo onako podozrivo, gdje god smo dosli sa nasim pasosima. Jedan prijatelj mi je pomogao da dodjem do brojeva telefona radi kojih ljudi u Engleskoj ubijaju. Brojeve koje sam ja imao tada od najvecih svjetskih glazbenika – svuda sam mogao uhvatiti Gilmour-a iz (Pink) Floyd-a, Manzanera-u iz Roxy Music-a… I to se pokazalo jako dobrim jer sam na taj nacin preskakao neke sekretarice koje filtriraju sta ce doci do tog tzv. A&R-a, urednika programa. Onda se jedna kuca koja se zvala Circle Records zainteresirala za moje cetiri kompozicije. Tada je Simon Cowell radio u ZTT-u i sa njim sam imao sastanak. On je slusao moje kompozicije, a ja sam htjeo ispasti skromniji nego sto jesam, pa sam rekao da sam donio jedan demo snimcic. Nakon sto je poceo da slusa, on me je pogledao sa rijecima “nemojte da mislite da ja ne cujem ozbiljan studio u kojem ste to radili. To nije nikakav demo snimak nego ozbiljan materijal”. Tada sam stvarno pocrvenio. On je neko ko je stvarno znao posao. On mi je objasnio da je projekat “ja u Engleskoj” veoma simpatican, ali da ce trebati jedno 7-8 godina. Znaci dugorocni sam projekt i nisam Spice Girls  koje pale odmah. Simply Red je isto imao jednu dugu borbu dok nisu dosli do albuma. Urednik B&G, gdje su bili Queen i Eurythmics, mi je rekao: “Znam da ste Vi mozda navikli voziti rolls royce u Vasoj zemlji, ali u nasoj zemlji cete voziti malo mini morris-a” [smjeh]. Uglavnom, ta firma koja je razmisljala o meni je razmisljala 15 dana i ipak su zakljucili da ne bi ulazili u to, jer sam ja izmedju ostalog trazio avans da bi mogao ostati u Londonu koji je bio strahovito skup. Bio sam u veoma skupom stanu. Menadzerica od Pogorelica je tada zivjela tamo i izasla je iz stana u koji sam ja usao. Tako da su me obavjestili jednog dana da za dugorocne projekte ne vide perspektivu. Onda sam se brzo nakog toga vratio. Medjutim, mnogi su mi na odlasku rekli da nisam normalan. Kazu ti se vracas, a postigao sam ogroman uspjeh. Pricao si sa svim tim ljudima, sastao si se sa njima, sa ljudima do kojih se ne moze doci. Ali zena je bila trudna, vanredna situacija, i vratili smo se.

Milan: Da se vratimo na period nakon raspada grupe Dorian Gray. Objavili ste nakon toga cetiri ploce sa Zrinkom Tuticem koji je otkrio mnoga poznata imena poput Doris Dragovic, Severine, Tajci…A sa njim ste snimili i jedan on najvecih hitova “Stranac u noci”. Zanima me kako je doslo do te saradnje i u kakvim ste odnosima sa njim danas?

Massimo: Zrinko i ja smo izvrsni i uvijek bili. Zrinko se veoma ocinski postavio prema meni i brinuo o meni u periodu tranzicije, nakon mog povratka iz Svedske, ne napravivsi nista. To je bila situacija u kojoj se sav potroseni novac u Svedskoj mora vratiti Jugotonu. Zrinko se vec dugo trudio da dodje do mene, ali ja nisam pristajao. Dok sam jos bio u Stokholmu poslao je jednu pjesmu koja se zove “Zadnja noc”, ali Tiniju se to nije radilo. Tako da sam ja sam to aranzirao u studiju i kada je Tini jedan dan dosao i vidio da sam se ja prilagodio tom Zrinkovom potpisu, onda se i on prikljucio. Tako da smo napravili jednu veoma dobru snimku. Tada sam dosao u Zagreb samo da sredim neke papire i da se vratim za Stokholm. Medjutim, tu me “ulovi” Zrinko i kaze da smo napravili odlicnu stvar koju samo treba dovrsiti. Onda se Mato Dosen, legendarni aranzer, dohvatio toga i nazvao Zrinka i rekao da i njega zanima raditi sa mnom. Tako da sam odmah oko sebe imao veoma jaku ekipu koja je bila spremna za album “Stranac u noci”. I to je pocetak moje solo karijere. I dalje sam prijateljevao i sa EKV-om i sa (Elektricnim) orgazmom. Jednom mi je (Vlatko) Stefanovski rekao kad je vidio nastup sa bendom da je mislio da sam prodao rock-n-roll, a onda me je vidio uzivo i potvrdio da je to pop kakav bi trebao biti u nas. Dakle, jedna popularna glazba ali sa definitivnim artistickim primjesama. Nepodvladjivanje publici nego probati prosvjetliti publiku, da napreduje stvar. Ugodno je sve to bilo, ali ja sam bio premlad da sve to privatim, a niti sam tip koji uziva u sebi i velikoj paznji koja mi se pocela tada pruzati. Malo sam bio nespreman za sve to.

Milan: Nakon toga dolazi turbulentni period, period rata i koketiranja sa elektro-tehno zvukom neke 1995 godine, album “Benzina”, a nakon toga se vracate ipak diskretno – a ispostavice se kasnije na velika vrata na scenu, naime sa albumima “Vjestina” 1 (2004 godine) i 2 (2006 godine). Kako ste dosli na ideju da izdate takav jedan album, kako je nastao taj koncept, i na koji nacin ste izvrsili selekciju pjesama koje ce se naci na jednom i drugom disku?

Massimo: Pa taj album nije trebao tako izgledati. Nakon koncerta posvecenog Arsenu Dedicu u Opatiji, kritika se raspisala o nevjerovatnom otkricu – mene. O nekome ko je tu jos od 1983. godine. I poceli su pisati o tome da ja moram obraditi neke Arsenove pjesme, jer predstavljaju jedno osvjezenje. Malo smo mi sa tim cekali, pa se razvuklo. Onda se naredne godine desio koncert posvecen pjesmama Zdenka Runica. I tamo sam takodje ostavio dobar dojam. Nekoliko dana nakon toga neka manifestacija na kojoj je bilo predvidjeno da dodje Gibonni sa Oliverom, da pjevaju par pjesama. Medjutim, Gibonni je tada imao problem sa okom, te me je zamolio da ga zamjenim. Tada mi je postalo jasno da meni defragmentacija pjesama i Gibonnija, i Runica, ide od ruke. Jednostavno uzmem te pjesme, defragmentiram ih na osnovne boje od kojih mislim da su napravljene i onda radim vlastitu sliku. Njima se to jako dopalo. I tu je jako pomogao Drazen Turina (Sajeta) iz Istre, koji je sam predlozio da pripomogne pri odabiru pjesama, jer ima nevjerovatnu kolekciju LP-jeva iz stare Juge, prakticno od pocetaka Jugotona. On je imao veliko akumulirno znanje te je vise bio fan nego profesionalac u toj prici. Prisao je kao neko ko bi zelio cuti te pjesme u nekoj drugoj obradi. I tako se dogodila i “Gracija” koju smo totalno izokrenuli. Sretno je to sve skupa ispalo. Kolege su to pocele hvaliti. Ali vec na drugoj “Vjestini” dolazi i povratak autorskim pjesmama. Nisam tu zelio zaglibiti kao Rod Stewart sa “Great American Songbook”, samo picis jer ide. Nikad nisam bio takav. Ja cu bas tada promjeniti smjer, jer mislim da su te promjene strahovito vazne.

Milan: Da se dotaknemo rada na novom albumu. Trenutno ste izdali dva singla “Tisucu ljudi” i “Neka ti plove brodovi”. Da li imate neke nove saradnike i da li su tu kao i obicno Zoran Predin, Niksa Bratos i Predrag Martinjak?

Massimo: Martinjak i Niksa su tu. Predin za ovaj album nije nista stvarao, ali je fantasticnu pjesmu napisao Sergej Cetkovic. Morate shvatiti da ja kroz zivot preferiram neciju osobnost a ne njegov profesionalizam. Meni je jako bitno da je neko dobar, da ja sa tom osobom mogu djeliti putovanja, da je ta osoba prijatna… Picasso je bio veliki genijalac ali veoma neprijatna, arogantna, sarkasticna osoba. Ja imam super suradnike i tako ih biram, prema osobnosti. Sergej mi se cinio kao jedan veoma pristojan mladi gospodin ali je napisao nevjerovatnu pjesmu koju smo premijerno izveli u Sava Centru, drugog dana, kao posebno iznenadjenje. Jedva cekam da se sve to zavrisi. Bice jos nekih dueta, tacnije suradnji sa jednim bendom. Ja imam srecu – e sada, da li je to sreca ili minuli rad. Ja nikada u zivotu nisam platio kompoziciju. Na kraju ispadne da je kompozitorima mnogo bolje raditi sa mnom ako nema nikakvih finansija u pocetku. Ali ako bude uspjesno, kasnije se i te kako pokazuju finansijski rezultati. Svi u suradnju sa mnom idu iz umjetnosti i uopste ih ne zanima sta ce se sa tim kasnije dogoditi. I jedino takav stav te moze dovesti do uspjeha. Ako si gladan uspjeha i hitova, to nece ici…

Milan: Jedno pitanje za sami kraj. Ako se dobro sjceam, zadnji put ste nastupali u Becu u teatru Akzent prije dvije godine za dane Hrvatske glazbe. Da li mozemo ocekivati novi nastup nakon izdavanja albuma koji se najavljuje za sledecu godinu (2018)?

Massimo: Apsolutno, ako se meni neko iz Beca javi. Teatar Akzent je fenomenalno mjesto sa izvrsnim razglasom. Ozbiljni su zvucnici u tom teatru. Osim toga, ranije sam nastupao u Porgy and Bess-u zajedno sa Matijom (Dedicem). To su velike stvari kada sviras jazz u klubu gdje je svirao Miles Davis. Onako, malo te trnci uhvate. To su stvari za koje se isplati zivjeti.

Milan: Massimo, puno hvala na izdvojenom vremenu i zelim Vam uspjesan nastup veceras u Kotoru.

Massimo: Puno hvala i drago mi je da se stvar cuje i u Austriji.

Razgovor vodjen u Kotoru, u decembru 2017. godine