Intervju sa Irenom Blagojevic: “Radim ono sto volim, a pustam ideje i emocije da pronadju svoj put”

* Razgovor vodjen u Beogradu, u julu 2017. godine

Milan: Sa nama veceras, Irena Blagojevic. Hvala sto si nasla vremena da odgovoris na par pitanja i predstavis svoje muzicko stvaralastvo. Kako bi najjednostavnije definisala muzicki pravac kojim se bavis?

Irena: Hvala lijepo. Prije svega jedan veliki pozdrav za tebe i sve slusaoce. Pa to je zaista jedno tesko pitanje, jer bih od pocetka trebala da se bavim formom da bi to ustanovila. U sustini pustam ideje i emocije da pronadju neki svoj put, a one se kod mene zasnivaju na vrsti muzike koju privatno volim da slusam i koju sam voljela kao mlada – a to je pop, soul i jazz. Kada je u pitanju prvi album “Jutro bez ljubavi”, na njemu mi se cini da je imalo i nekih rock elemenata. Drugi me je album uveo u neku drugu emociju, kroz komponovanje i stvaranje, i prosto se ta stara skola jazz-a nametnula sama po sebi. To je, mogu slobodno reci, jedan veoma dobro definisan pop/jazz album.

Milan: Sto se tice jazz muzike u Srbiji – da li ima prostora i interesovanja publike za tu vrstu muzike?

Irena: Kada je u pitanju autorska muzika, to je neobicno za nasu sredinu i nema mnogo ljudi koji se tim bave. Medjutim, ima mnogo mladih i talentovanih izvodjaca jazz muzike ali i onih koje jazz muzika inspirise. Kada je autorski rad u pitanju, zaista je jako malo ljudi koji se tim bave. Treba spomenuti moju dragu koleginicu Lenu Kovacevic, a ostalo je uglavnom instrumentalna jazz muzika. Stoga mi se cini da je to jako mala grupa ljudi koja voli koja i postuje jazz, i kojoj ta muzika nesto znaci.

Milan: Do sada si izdala dva albuma, “Jutro bez ljubavi” 2010 godine i “Blistavi grad” 2016 godine za PGP RTS. Da li si zadovoljna sa uspjehom ovih albuma kao i sa postignutim kritikama?

Irena: Zaista sam jako zadovoljna. Na startu to Iskreno nisam ocekivala, niti sam o tome razmisljala. Ideja mi je bila da uradim nesto sto je potpuno drugacije na nasoj sceni, te da ponudim ljudima da cuju nesto, prije svega kvalitetno, a prosto se dalje sve odvijalo samo po sebi. Ljudi u ustanovama, kao sto je Sava Centar ili Dom Omladine, prepoznali su da je to nesto interesatno i potpuno drugacije. Vec sa prvim albumom smo napravili veliki solisticki koncert, 2011. godine u Domu Omladine, koji je zaista odlicno prosao. Nakon toga sam nastupila i na summer jazz festivalu u veceri “Dame pjevaju blues”  sa koleginicom Anom Popovic, blues gitaristkinjom. To je bio jedan divan koncert i nastup. Inace, publiku treba edukovati kada je u pitanju jazz, jer tu vrstu muzike slusa jako mali broj ljudi. Ja se borim za kvalitet, za nesto sto ce ostati i sto se moze slusati u nekim drugim vremenima, nadam se i poslije mene.

Milan: Druga ljubav to je flauta, skola flaute. Kako si uopste odlucila da se oprobas kao tekstopisac i interpretator?

Irena: Ja sam diplomirala na fakultetu muzicke umjetnosti u Beogradu, na klasicnoj muzici, i svakako da posjedujem jednu veliku ljubav prema tome. Medjutim, u nekim godinama dosla sam do svoje sopstvene spoznaje da mi to nije dovoljno i da bi zeljela nesto vise od toga. I tako sa pocela, zajedno sa mojim prijateljem, inace sjajnim gitaristom Nebojsom Zulfikarpasicem, da radimo zajedno muziku. Prosto negdje me je i on motivisao i dao mi ideje da probam da radim nesto svoje. To je krenulo neocekivano dobro, ideje su same navirale, komponovala sam danima i imala sam fantasticnu inspiraciju. Nekako sam se samo bacila u tu pricu, i stvarno je urodilo plodom.

Milan: Istakla si da si uspjela da se distanciras od tzv. estrade u Srbiji?

Irena: To je svakako istina. Prije svega, radim ono sto volim. Radim u skoli “Master Blaster”, pop/rock skoli. Klincima predajem i ucim ih pjevanjem. Pored toga imam i svoju skolu pjevanja, nesto vise za starije polaznike i one koji se interesuju za solo jazz muziku. Pored toga imam i nastupe privatno, povremeno i koncerte. Globalno gledano, i imam srece sa onim sto volim, a mislim da je to i ideja bavljenja muzikom. A sto se tice estrade – meni je to nekako suvise komplikovano i tesko, opterecujuce. Mislim da se previse polaze energije na stvari koje nisu bitne. Ono sto je bitno, to ce ostati. A to je muzika, sve ostalo je prolazno.

Milan: Sto se tice izvodjaca iz bivse Jugoslavije, postoji li neko ime sa kojim bi zeljela da saradjujes u buducnosti?

Irena: Pa voljela bih da saradjujem npr. sa Matijom Dedicem. Ja sam zaista veliki fan Gabi Novak i Arsena (Dedica) i onog njihovog bozanstvenog albuma sa Matijom “Ni ti, ni ja”. Mislim da je to album koji sa slusala neprestano, godinama, i negdje me je inspirisao kada sam ulazila u svoju vrstu muzike. Veliki sam fan i Josipe Lisac, jos od djetinjstva. Kao neko ko se bavi pjevanjem, uvijek sam se fokusirala na neke bliske stilove i izvodjace. Volim kompletnu ex-yu scenu, puno toga volim, ali sam se vezivala za stvari koje su mi po senzibilitetu bliske. Naravno tu je i Zdenka Kovacicek, koja je takodje fantasticna. Zaista je bilo dosta divnih izvodjaca i steta sto ne zivimo u tom vremenu.

Milan: Gdje beogradjani mogu da te cuju, osim festivalskih i koncertnih nastupa?

Irena: Ja sam zadnjih godinu dana prestala sa cover jazz svirkama. Nekako se vise posvecujem svom licnom radu i komponovanju, sviranju flaute i jazz-a na flauti. Zelim da napredujem i da imam sto vise kreativnih ideja. Tako sam se ovu godinu dana posvetila, prije svega, pedagogiji i koncertima. Imala sam jedan divan koncert, ponovo u Domu Omladine i to nakon pet godina, ovaj put na svjetski dan jazz-a, 30-tog aprila. Koncert je snimao RTS, tako da ce vec u septembru premijerno biti i prikazan. Snimala sam i sjajnu emisiju “tri boje zvuka” na RTS-u i trudila sam se da promovisem album “Blistavi grad” koji je izasao u oktobru 2016. godine. Ipak u danasnje vrijeme treba uloziti dosta truda i pribliziti svoje stvaralastvo publici.

Milan: Irena, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da ce publika u Becu imati priliku da cuje kvalitetnu muziku koju radis.

Irena: Iskreno se i ja nadam. Bilo bi mi zadovoljstvo i da po prvi put dodjem u Bec, a jos veca da napravim koncert.

Intervju sa Edoom Maajkom “Jedva sam cekao da se vratim u Zagreb”

Razgovor vodjen u Becu, u decembru 2016. godine

Milan:  U zadnje 4 godine ste se povukli iz muzickog zivota. Da li ste se mogli totalno iskljuciti i kakav je osjecaj ponovo biti u studiju?

Edo: Pa nisam bio 4 godine  u studiju, ali sam nastupao. Imao sam dosta nastupa, preko ljeta i zime sam najvise radio. Studio mi jeste nedostajao. U Zagrebu sam slozio novi bend koji je nevjerovatan. Opet sam imao srece privuci visokotalentirane ljude. Skinuli smo neke stare stvari, a poceli smo da radimo i na novim pjesmama. Do nove godine planiramo izdati dvije stvari, nakon nove godine isto tako, a onda do ljeta i citavu plocu.

Milan: Na pocetku karijere imali ste dosta socijalno i politicki angazovanih tekstova. Sta vas trenutno inspirise za pisanje tekstova i da li se fokus vremenom promjenio?

Edo: Znatizelja je jos uvijek tu. Pokusavam naci neke nove aspekte na neku temu, pogledati sa druge strane, koja ce izazvati pricu, diskusiju, obratiti pozornost ljudima… Ali vecinom su neke dublje i plice psiholoske teme. Recimo imamo pjesmu “od sjutra, od sjutra” koja govori o odgadjanju… Ono kao, nesto se poceti raditi od sjutra, i sve se nesto prolongira i tako prolaze zivoti i zivoti. I moj, a i ljudi oko mene – nevjerovatna stvar. Ima tema o gledanju socijalnog i politickog zivota na Balkanu, o gledanju globalnopg aspekta, sada u nekom vremenu ponovnog budjenja polufasizma. Imam i dosta ljubavnih tema. Ma bice zanimljiv album, pravo.

Milan: Vec ste to spomenuli. “Krcka” se polako novi album, a izasla su do sada dva singla “No pasaran” i “Ojojoj”. Prva pjesma je bila inspirisana ocito svim desavanjima u Evropi nakon teroristickih napada u Parizu, jacanja desnice. Sa druge strane “Ojojoj” je u nekom drugom fazonu prozivanja hejtera. Da li se na osnovu ove dvije pjesme moze vec naslutiti sta publika moze da ocekuje od novoga albuma i da li mozemo da ocekujemo klubske beatove, pravi tvrdi hiphop ili mozda neke “zive” instrumentale sa bendom?

milan_edoEdo: Pa bice i jednog i drugog. Bice sigurno stvari sa bendom, a bice i stvari koje su radjene na Koolade-ovu produkciju. Nisam siguran jos uvijek kako cu sve to koncipirati, ali poslozice mi se to sve do ljeta. Lagano cu izbacivati jednu po jednu stvar jer je sada glupo izbaciti materijal sa 15 pjesama odjednom, tako da ti 13 pjesama propadne. To ne zelim da mi se desi, fakat. Objavicemo lagano 2-3 stvari dok se skupi neki hype oko tog materijala, a onda cu ga staviti u neki paket, neku formu. Ne znam vise ni koji je to format – nije to ni CD… Mozda bi to bio vinyl, ali ni za to ljudi vise nemaju para, tako da skontacemo nesto. Ne mislim se micati iz klupske scene, niti od benda. Sa bendom nisam vec dugo radio,  sigurno 4-5 godina, a skupio sam nevjerovatnu ekipu i sa svake probe izadjem kao najslabija karika [smjeh]. To me motivira uzasno za rad i jedva cekam da napravim  jos koju stvar sa bendom da vidim kako ce sve to kliknuti. Ali iskreno da kazem, kocept cijeli albuma, kako i sta i kako cemo raditi, to jos nije definisano. To se samo od sebe napravi.

Milan: Poceli ste da saradjujete na startu karijere sa Shot-om iz Elementala. Nakon toga ste saradjivali i jos uvijek saradjujete sa Kolade-om, prije toga sa Dash-om. Da li ste otvoreni za saradnju sa mladim producentima?

Edo: Jesam, ja sam radio na “Strajku mozga” sa Billain-om. To je jedan mladi producent iz Bosne kojeg sam imao i na albumu “Stigo Cumur”. On je odradio ovaj put vecinu albuma i dosta se to osjeti na elektronici njegovoj, na njegovom sound-u. Volim uvijek poslusati nekog novog producenta, ali ako me uspije naci u tom odredjenom trenutku… To je jako zajebano, jako nezahvalno. Najbolje je u biti doci negdje, sresti se sa likom i onda biti u studiju sa njim par sati, slusati, i onda sloziti nesto. Ali svi imaju malo vremena za to. Kada mozemo biti, kao sa Billain-om par dana skupa, neki koncept da osmislimo, to je onda zakon. Ali, generalno, uvijek sa bio otvoren za nove producente.

Milan: Posto pripadam i toj starijoj gardi koja voli prave hiphop beat-ove, a vidim i na internetu da fanovi Eda Maajke sa samog pocetka karijere veoma zele da cuju beat-ove kao sto je stvar “Sta ce rec” sa Arsenom [Dedicem] i DJ Goce-om, ili neki stariji beat tipa “Svuda sam bija, sve vidija”. Mozemo li da ocekujemo takvu vrstu beat-ova na novom albumu ili se prilagodjavamo nekom modernijem zvuku?

strajk_mozgaEdo: Ako me u nekom odredjenom trenutku pogodi neki beat. Ja imam  starih beat-ova koje sam pokupio od ljudi prije 5 godina. Imam ogromnu kolekciju beat-ova kod kuce, a oni ni ne znaju da ja to imam [smjeh]. Tako da, ako nesto radim i padne mi za uho. Mene trendovi ne zanimaju, jer ako mi se nesto svidi na tu stvar – to je to! Ali moram priznati da mi vise nije izazov raditi na takve beat-ove. Mislim jeste, ako ce me pogoditi producent u odredjenom trenutku. Ali sada da idem traziti takvu produkciju, to ne. Jedinom ako cujem neki dobar sample na MPC-ju kad dodjem kod Goceta, kad mi puste, pa me opet zaintrigira.

Milan: Koji je radni naziv albuma i za koji label treba da izadje?

Edo: Za sada jos uvijek nemam label. Na label-u sam mog prijatelja Mire Vidovica – studio Morris. Jos mi niko nikakve finansije nije dao… Sada je to nekako i sve teze i teze naci kod izdavaca, jer izdavastvo je palo na marginu. Ja mislim da izdavastvo vise i nije potrebno. Nisam siguran kako ce se sve to odigrati u sledecih 5 godina na svjetskom trzistu, ali mislim da ce izdavastvo nestati vrlo brzo. Vidjecemo kako ce to ici. Nisam opterecen sa izdavacom, jer postoji mnogo izvodjaca kojima ne treba izdavac. Jednostavno se samoreklamiraju na drustvenim mrezama. To je jedan drugaciji pristup, koji je nov za mnogo ljudi, kao i za mene.

Milan: I jedno pitanje za sami kraj. Nisam siguran da li se to vec sprovelo u dijelo: planirali ste se vratiti na Balkan, iz Tel Aviva. Kako je raditi na relaciji Tel-Aviva-Sarajevo-Zagreb i uskladjivati sve te obaveze?

Edo: Da, vratio sam se. Vec sam dva mjeseca U Zagrebu. Za obaveze si morao unaprijed sve te stvari planirati, a ja fakat nisam covjek od planova. Tako da me to totalno sputavalo. Dosta stvari sa zadnje ploce smo napravili tako – mozda i cijelu zadnju plocu sam tako slozio. Ja dobijem nesto, pa odradim, pa posaljem covjeku, pa mu objasnim zasto je to tako, pa onda on to skonta, pa pita da li bi mogli ovako…U sustini, proces koji uzima mnogo vise vremena. Tako da, ovo mi je sad puno draze i bolje. Nedostajao mi je Zagreb puno…

Milan: Nostalgija, ili?

Edo: Pa, ono, neka raja i grad kao grad. Ja sam odrastao tamo i jedva sam se cekao vratiti u Zagreb.

Milan: Hvala Edo i zelim super nastup nocas.

Edo: Hvala puno.

Intervju sa Mladenom Maticevicem, scenaristom i rediteljem filma “Nebeska tema” o Vladi Divljanu

* Telefonski razgovor vodjen u maju 2017. godine

Milan: Sa nama veceras scenarista i reditelj Mladen Maticevic, koji ce nam nesto vise reci o novom projektu – filmu poscevenom zivotu i radu frontmena grupe “Idoli”, Vladi Divljanu, koji je zivio i stvarao u Becu. Jedno pitanje na samom startu: Kako ste dosli na ideju da radite ovaj dugometrazni dokumentarni i film i koji su sledeci koraci u realizaciji filma?

Mladen: Dobrto vece Vama i svim slusaocima. Ideja da se pravi taj film je nastala kao sto i uvijek biva kada zelite da radite film o nekome ko je veliki umjetnik. Za mene je Vlada Divljan bio heroj moje mladosti i velikog broja ljudi u Beogradu i u bivsoj Jugoslaviji. Osim toga ga smatram za velikog kantautora bivse zemlje. Zapravo ta dva razloga, subjektivni i objektivni, su doveli do toga da ja krenem u to snimanje.

Milan: Mozete nam vec sada otkriti ko ce ucestvovati sve u filmu i na osnovu kojih kriterijuma ste donijeli odluku koga cete pozvati na snimanje dokumentarnog filma?

IMG_1991Mladen: Pa u filmu “Nebeska tema” ce ucestvovati mnogi poznati muzicari, ali i manje poznati ljudi. Svi oni su na neki nacin imali veze sa Divljanom, njegovim zivotom ili radom. Veoma je tesko pobrojati sve ljude koji ucestvuju, jer ih ima zaista puno za jedan dokumentarni film. Probacu da navedem neke i nadam se da nekoga necu zaboraviti. Pocinjemo od Srdjana Gojkovica Gileta, tu je Dusan Kojic Koja, Zdenko Kolar i Srdjan Saper (bivsi clanovi grupe “Idoli”), Momcilo Bajagic Bajaga, Maks Jurcic (bivsi gitarista grupe Vjestice, koji danas predvodi Ljetno kino bend), Darko Rundek…To bi bila ta, uslovno receno, Vladina generacija. Od mladjih muzicara ucestvuje kompletna grupa Jarboli, Dejan Vucetic Vuca (frontmen grupe Darkwood Dub), mladi beogradski kantautor Dusan Strajnic (alias Stray Dogg) koji u filmu izvodi naslovnu numeru “Nebeska tema” zajedno sa Aleksandrom Sandorovim, tu je i Bojana Vunturisevic, pjevacica nekadasnjeg benda Svi na Pod! i neki drugi ljudi koji nisu iz svjeta muzike, kao Momcilo Rajin, vladini prijatelji, naravno vladina supruga i njegovi sinovi. Dakle, tu je veliki broj ljudi, a sve njih povezuje da su imali vezu sa Divljanom, ili bar da je njihov rad inspirisan njegovom muzikom.

Milan: Jedna druga tema koja je prilicno interesantna i novija na nasim prostorima je i finansiranje citavog projekta. Da li ste kontaktirali odredjene drzavne institucije u Srbiji i Hrvatskoj u vezi finansiranja izrade filma i kako ste dosli na ideju da finansiranje odradite preko interneta, putem crowdfundinga?

divljan1Mladen: Mi smo poceli da snimamo film prije godinu dana sa privatnim novcem nekoliko divljanovih prijatelja. Kasnije smo usli u normalnu proceduru za finansiranje filmova u Srbiji i konkurisali filmskom centru srbije i dobili novac, jer smo bili prvi na listi za dokumentarne filmove. Cak smo dobili i finansijka sredstva od opstine Palilula. U tom smislu, mi smo imali privatnu i institucionalnu podrsku. Sad smo i konkurisali za hrvatsli filmski fond. Ali ovaj film je specifican po kompleksnosti njegove realizacije. Ako samo pomenem da se on snima u Beogradu, Zagrebu, Rovinju, Becu, na Bracu i mozda jos nekim gradovima sada u dosnimavanju, vasim slusaocima ce biti jasno da je rjec o necemu veoma kompleksnom, a samim tim i skupom. Ovaj film nadilazi budzete standardnog dokumentarnog filma, ne samo zbog lokacija, nego zbog velike kolicine ucesnika i numera koje oni snimaju i zbog stvari koje kasnije treba preduzeti u postprodukciji slike i zvuka. Buduci da je taj budzet velik za Srbiju i standarde finansiranja filmova, odlucili smo po prvi put u istoriji da pokusamo sa crowfunding kampanjom. Postavili smo kratke trejlere i informacije o filmu na sajt indiegogo i ponudili publici da nam pomogne u finansiranju filma. Sa jedne strane, da sa malim donacijama pomogne da se film zavrsis, a sa druge strane da postane ko-producent u smislu da vi podrzavate snimanje filma vasim finansijskim sredstvima, a sa druge strane tim gledaocima nudite na provjeru to sto radite. Oni na neki nacin odredjuju koji ce se filmovi snimiti. U standardnom procesu finansiranja kroz drzavne fondove vama sudbinu odredjuju komisije od nekoliko clanova. Te komisije smo takodje prosli veoma uspjesno, ali ovdje u crowdfundingu zapravo vi nudite publici mogucnost da se izjasni o vasem filmu. Ako je to prihvaceno pozitivno, vi dobijate novac da se film zavrsiti. To je ta dvosmjerna komunikacija koja je buducnost finansiranja filmova u godinama koje nailaze.

Milan: Da jos jednom ponovimo sta tacno treba da se uradi da bi se ucestvovalo u finansiraju izrade filma?

Mladen: Stvari stoje ovako – svako ko zeli da podrzi treba da ode na facebook stranicu naseg filma. Tu ce pronaci link za indiegogo, kao i dugme na kojem pise “back it”, na koje se klikne i pomocu kartice izvrsi uplata od 1 do XY dolara. Naravno, ta uplata se odmah vidi na jednoj skali, i osoba koja je uplatila je izlistana kao jedan od donatora, a tu se i vidi kako trenutno napreduje skupljanje sredstava za film.

Milan: Jedno pitanje za kraj – kako trenutno napreduje snimanje filma i kada ste planirali premijeru filma? Da li ste planirali distribuciju i projekcije koje bi se radile ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, nego i izvan prostora balkana i bivse Jugoslavije?

Mladen: Do sada smo snimili i izmontirali oko 80% filma i ocekujemo da nastavimo sa snimanjem filma od 15 juna, ako kampanja bude uspjesna. Ako se to desi, film cemo zavrsiti do kraja godine, tako da ocekujem da u novembru ili decembru imamo premijeru u Beogradu i Zagrebu, a onda i u ostalim gradovima bivse zemlje. Poslije toga planirane su projekcije u regionu, a i sire, svuda gdje ima nasih ljudi i gdje bi ljudi bili zainteresovani da gledaju takav film. Tu je Bec kao jedan od takvih gradova, posebno i zbog cinjenice da i Vladina porodica zivi u Becu. Mi cemo svakako imati distribuciju van Srbije i Hrvatske.

Milan: G-dine Maticevic, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se brzom zavrsetku filma, a nakon toga i uspjesnoj projekciji u Srbiji, Hrvatskoj, a onda i sire…

Mladen: Hvala Vam na tim ljepim zeljama, a nadam se da cemo se vidjeti na nekoj od projekcija u Becu naredne godine. Pozdrav Vama i Vasim slusaocima.

Podrzite projekat na indiegogo:

https://www.indiegogo.com/projects/nebeska-tema-film-o-vladi-divljanu#/

 

Intervju sa Zoranom Predinom: “Muzika je krajem 90-tih godina proslog vijeka izgubila moc koju je nekada imala”

* Razgovor vodjen u Ljubljani, u junu 2016. godine

Milan: Gospodine Predin, prije svega hvala na prihvatanju poziva za intervju. Drago nam je smo se nasli u Ljubljani i da se spremni da odgovorite na par pitanja. Muzicki znalci Vas svrstavaju uz Arsena Dedica i Djordja Balasevica u jedne od najboljih kantautora na Balkan. Kako gledate na to?

Zoran Predin: Pa to je jedno veliko priznanje. U odlicnom sam drustvu. Drago mi je da neko na takav nacin cijeni moj rad. I trudicu se da nastavim i dalje.

predin_svjedoci_priceMilan: Saradjivali ste sa Arsenom Dedicem na zajednickom albumu “Svjedoci price” iz 1989 godine. Sta je to sto Vam je u saradnji i prijateljstvu sa njim posebno ostalo u sjecanju i na koji nacin je imao uticaja na vas dalji rad?

Zoran Predin: Puno je tih stvari. Osim sto smo bili saradnici, postali smo veoma dobri porodicni prijatelji. On je bio moj mentor, stariji brat, kolega… Tako da sam u jednoj osobi dobio puno znanja i mnogo toga sam naucio gledaju kako on reaguje u nekim stvarima.. A vjerujem da je bilo i obrnuto. Uz to prijateljstvo koje smo gajili napravili smo mnogo dobrih zajednickih koncerata. Kada je otisao, jako mi je tesko palo jer takvih ljudi nema puno. Zaista sam imao srecu da sam dio svog zivota mogao provesti sa njim.

Milan: Sto se tice muzike i urbanog pokreta koji je nastao u zadnje vrijeme, a neki ga zovu i “new wave”… Pojavile se se grupe tipa Dubioza kolektiv, Elemental,  Zooster. Da li mislite da se nesto moze promjeniti na sceni i da “turbo folk” konacno pocne gubiti na znacaju na ex-yu podruciju?

Zoran Predin: Ja se nadam da je to tako, jer ruralno je veoma agresivno, a to je posljedica ovih tuznih ratova, kapitalizma koji smo obje rucke docekali i sada ne znamo sta cemo s njim. Pali smo u zamku zapadnog kapitala koji sada vlada svime i svacime i konacno smo toga svjesni. Prvi znaci se bude u urbanim sredinama gdje njihove pjesme ponovo nose poruku, jer je muzika krajem 90-tih godina proslog vijeka izgubila moc koju je nekad imala. Zadnji dvadesetak godina muzika nije nosilac nekih drustvenih promjena, tako da je danas [muzika] samo biznis, a kao biznis Damirom Kukuruzovicem,postaje malo dosadna i predvidljiva. U autorskom smislu u urbanim sredinama vec mirise na nesto novo i tu ste u pravu. Sama cinjenica turbo folka ima i neki generacijski razlog. Mladost bjezi od roditelja negdje gdje ce imati malo mira, a u nase vrijeme to je jedino moguce u narodnoj i zabavnoj muzici. Tu su sigurni da svoje stare tamo nece sresti. Ali pogotovo ne slusajuci tekstove, jer su oni onako bas bezveze (smjeh)…

Milan: u Vasoj muzickoj karijeri saradjivali ste za mnogobrojnmim muzickim imenima. Ko je na Vas ostavio najjaci utisak?

predin_milan_smallZoran Predin: To su moje kolege iz mog vremena, taj novi muzicki val – muzika 80tih, to je generacijski i  prirodno da ti te stvari ostanu u najljepsem sjecanju. Drago mi je da sam imao prilike suradjivati sa Boskom Petrovicem, genijalnim vibrofonistom. Imao sam priliku upoznati sve velike ljude svog vremena, a sa nekima sam nastupao. Bila mi je cast biti kolonija kolega koji su pjevali pjesme Indexa, gdje sam upoznao npr. Kornelija Kovaca, Dadu Topica… Sa Massimom [Savicem] sam se sprijateljio jos u Zagrebu u Lapidariju pocetkom 80-tih godina proslog vijeka. Suradjivao sam sa Vladom Divljanom, Idolima, EKV, Giletom… Pisao sam pjesme za neke bendove, a moje pjesme su pjevali najbolji. I to mi je stvarno drago, tako da kasnje ne pozalim da nisam probao neke stvari. Jako sam znatizeljan, oprobavam se u raznim zanrovima. Negdje sam manje, negdje vise uspjesan, ali nigdje nisam totalno fulao. Tako da, moze se reci, da imam dobru biografiju. Ako bi pogledao album, mislim da nema veceg imena sa kojim nisam proveo bar jednu pjesmu na bini. Najveci utisak su napravili mnogobrojni sto su mi otvorili vrata da udjem u njihov svjet, npr. u svijet Sabana Bajramovica – tamo se tesko ulazilo, ali kad jednom udjes i osjetis tu harizmu, cudnu ali postenu i jaku… To su stvari koje te oznacavaju. Sada postoji neka nada da cu mozda saradjivati sa Mostar Sevdah Reunion bendom. To su te nek stvari koje me ispunjavaju. Momentalno sam okruzen sa izvrsnim prvoligasima: Matija Dedic, kao jedan od najboljih jazz pianista na svjetu. Tu je takodje i Damir Kukuruzovic (gipsy swing gitarista) iz Siska, medju 10 najboljih u svjetu.. Tako da mi nije dosadno i uvijek moram biti na nivou, a to je ustvari i najteze. Sam uspjeh i nije ni iznenadjujuci ako imas barem malo talenta i srece. Ali odrzavanje nivoa i opstanak: deset, dvadeset, cetrdeset godina, to je druga prica.

Milan: Spomenuli ste da ste saradjivali sa mnogobrojnim velikim imenima u bivsoj republici. Postoji li ipak neko sa kim ste zeljeli da suradjujete, a da se to do sada nije ostvarilo?

Zoran Predin: Pa mozda ih ima nekoliko. A vjerujem da je to samo pitanje vremena. Na svoj nacin sam suradjivao sa Goranom Bregovicem, ali samo jednom smo nastupali u SKC-u na jednoj priredbi… Sa njim bi nesto htjeo napraviti, pjesmu, muziku…Ili sa Djoletom podjeliti, da on pjeva recimo jednu moju, da cujem kako to zvuci. Ili, tu su bendovi koji su mi simpaticni, npr. Hladno Pivo, vec spomenuti S.A.R.S ili Dubioza Kolektiv. Sa Dubiozom smo bili u kontaktu da snime jednu moju pjesmu “Dje s ba vucko”, pa mozda se to i dogodi… Susrecemo se po hotelima, benzinskim pumpama, aerodormima, kafanama.. i iz toga uvijek proizadje nesto… Npr. cijeli zivot ce mi biti zao da nisam snimio nesto sa EKV. Cesto smo se susretali, ali nikada nije bilo dovoljno vremena. Bilo je razgovora, ali realizacije ne.

Milan: Sada posto ste vec pomenuli saradnju sa EKV… Na svom albumu imate i pjesmu posvecenu Margiti Stefanovic iz EKV-a?

Zoran Predin: Ona je bila princiza novog vala, jedna posebna djevojka koja nije nikog ostavila hladnim.  Ja sam sanjao da smo se sreli i htjeo sam je pozdraviti kao starog prijatelja, zagriliti, poljubiti… Ali ona je prosla pored mene kao da me nema. Onda sam shvatio da sam u medjuvremenu ostario i osjedio i da me jednostavno nije prepoznala. O tom snu govori taj tekst i pjesma koja je naisla na lijep odziv… i kao aluziju na njihovu numeru “Oci boje meda” dao sam naziv pjesmi “Kosa boje srebra”. Imam jedan snimak iz zagrebacke tvornice gdje hiljadu ljudi pjeva pjesmu sa mnom. Veoma je dirljivo.

Milan: Trenutno radite na novom albumu grupe Lacni Franz. Kako ste dosli na ideju da ponovo okupite grupu?

Zoran Predin: Tesko, ja mislim da sam jedno petnaestak godina uspio savladati skrivenu zelju. I to ne toliko moju, nego publike, da neke pjesme cuju ponovo uzivo. Druga, cak i treca generacija, je bila veoma zainteresovana jer su neke od nasih pjesama, njih pet/sest, prezivjele sve te godine i ostale u podsvjesti mladih ljudi. Mnogi su htjeli cuti jer su radoznali, kakav je bend Lacni Franz ustvari bio – bend samo za odabrane, kao sto je nekada pisalo… Bend koji je uvijek iznenadio tekstovima, bio provokativan, nezan, angaziran, pun erotike… I onda sam u jednom trenutku shvatio da bend ne mogu ponovo okupiti, jer u staroj postavi niko nije ostao. Prodali su instumente, ne sviraju vise… Ali bend mogu oziviti. Tako sam skupio cetiri mladica koji su vrhunski muzicari i uspio ozivjeti stari program. I ne samo to – snimio sam novi album “Svako dobro” koji izlazi u Septembru 2016. Puno se svira sada, jer znam da se bend radja na kotacima. Moram ih strpati u kombi i predstaviti rock-n-roll koji ja volim. Prvo u klubovima da se ispece zanat, pa onda vece stvari. Krajem 2014. godine vodio sam ih u Srbiju – Novi Sad, Beograd, Uzice, sve u cugu. Nakon toga su me pitali kada cemo ponovo. Prvi put su imali priliku da osjete Balkan na taj nacin. Nakon toga sam ih odveo u Bosnu – Tesanj, Tuzla, Sarajevo, Mostar, pa cijela Hrvatska. Tek ove godine sviramo slovenacke koncerte i negdje 13.08.2016 smo u  Niksicu u Crnoj Gori na “Lake Fest-u”, pa u povratku Split, Dubrovnik… Uglavnom ce avgust biti veoma veseo.

Milan: Pomenuli ste da album grupe izlazi uskoro. Ono sto je posebno interesantno je da album nosi jedan naziv u Sloveniji a potpuno drugaciji za trziste Srbije i Hrvatske. Mozete reci nesto o tome?

Zoran Predin: Po prvi put u novoj stvarnosti slovenacki jezik vise nije zanimljiva egzotika, kao sto je to bio slucaj u Jugoslaviji, nego je strani jezik koji je nerazumljiv mladima – isto kao kineski i portugalski. Odlucio sam za istu muziku da napisem razlicte tekstove, na slovenackom i na hrvatskom jeziku. Ja osjecam ta dva albuma kao dvije reazlicite ploce koje pjevaju o razlicitim stvarima. l slovenacki album se moze kupiti u Sloveniji, a hrvatski ce biti u prodaju u cijelom regionu. Onaj ko je radoznao morace se potruditi ili preko interneta nabaviti izdanje. Razliciti su omoti, dizajni, sadrzaji, redosledi i neke sitnice. Planiramo da objavimo za oba albuma i vinil na kojem mozda snimimo i bonus pjesme… Ali je to vise stvar izdavaca, kompanije i distributera.

Milan: Vase kompozicije su izvodjene u razlicitim muzickim pravcima, postavama kao i u aranzmanima. To je i jedno od obiljezja Vase karijere. Sta mozemo ocekivati u narednom periodu? U kojoj postavi nastupate?

predin_logoZoran Predin: Ja cijelo vrijeme nastupam na cetiri bazicna nacina: sam sa gitarom kao kantautor za nastupe u malim prostorima za sjedecu publiku, onda kazalista i intimne ljetne pozornice sa sjedecu publiku. To je idealnu mjesto za “Ttragove u sjeti”, koje su sigurno najkomercijalniji program koji imam jer su pjesme svima poznate. Kada sam poceo sa tim da se bavim, svi su mislili da sam lud. Da niko ne pjeva “Galeba” kao Oliver, “Maglu” kao Josipa, “Ti si mi u krvi” kao Cola, “Jesen u meni” kao Aki… Ja njih naravno nisam zelio skidati. Ja sam u tim pjesmama nasao sebe. Te pjesme su kroz Matijino [Dedic] i moje izvodjenje postale na neki nacin i nase. To je dirljivo vidjeti kako dva sata nastupamo zajedno – to treba dozivjeti. Dakle najavljujem promocijske koncerte “Tragova 2”. Vec sam spomenuo Lacni Franz i RnR, i ljetne pozornice… A tu je i cetvrta stvar, naime gipsy swing sa Damirom Kukuruzovicem, program koji nastaje istovremeno na hrvatskom i engeskom jer je to svjetski zanr. Zovu nas i u Kaliforniju, a imamo puno poziva i iz Evrope. Spremamo se na proljece objaviti albume, a ovih dana samo pustili i obradu poznate pjesme “A sad adio” iz serijala “Vruc vjetar”, koja sada lagano postaje ljetni hit. Mi smo je u gipsy swing-u napravli sa jazzy zacinima.

Milan: Jedan ste od rijetkih slovenackih muzicara koji nije imao problema sa jezickom barijerom, u pogledu hrvatsko-srpskog govornog podrucja. Izdali ste i album “Za saku ljubavi”, ukoliko se ne varam za menart?

Zoran Predin: Aquarius record, u stvari ne. Za “Saku ljubavi” je bio Dallas, a onda je tu bio album “Inventura”  a onda i “Kosa boje srebra” za Aquaris. Tri albuma sam objavio na hrvatskom. Kako da kazem, u mom hrvatskom je puno tih posebnih rijeci i akcenata koji su samo meni specificni. Nekom to smeta, ali se slusaoci vremenom naviknu. l ja sam ucio srpsko-hrvatski u skoli pa je to neka navika koja se ispoljava, ali mi to ljudi ne uzimaju za zlo. Cak obrnuto – neke gospodje mi kazu da je to bas sarmantno.

Milan: sto se tice koncerata, vec ste pomenuli da su u planu. Planirate li nastupe u EU, konkretno u Becu i da li je do sada bilo poziva da se organizuje koncert?

Zoran Predin: Bili su. Dogovaramo da u proljece program “Tragovi u sjeti” i gipsy swing sa Damirom bude konkurentan za evropske pozornice, ali se to mora dobro organizovati. Sada cemo u bivsoj Jugoslaviji odraditi seriju kocerata ove jeseni i zime, a na proljece cemo dovoriti detalje. Posebno u Becu bi mi bilo drago nastupiti jer bas jedna od pjesama koju smo uvrstili sa Matijom [Dedicem] na albumu je “Nebeska tema” mog prijatelja Vlade Divljana koji je zivio u Becu. I njegova zena Dina je jos uvijek tako, kao i momci. Tako da bi mi bilo drago izvesti tu pjesmu njima u Becu.

Milan: Pitanje za kraj. Ne mozemo a da ne preskocimo pitanja licne prirode. Osim muzike bavite se i pisanjem knjiga… Jos jedna velika strast je ljubav prema kosarci.

Zoran Predin: Da, nisam bio bas neki naruciti kosarkas. Bilo mi je tesko da se suocim sa tim da su ostali bolji od mene. Ali kao navijac sam uvijek tu negdje u blizini. Sto se tice knjiga u zadnjih godinu dana pisem kolumnu za novine. To mi je nekako bio izazov a spremam se za polako i za drugu knjigu. A za ovu prvu, “Druga zena u haremu”, koju su mi preveli i na makedonski jezik zaradio sam dosta zezanja kod kolega… Kazu “Evo ga, ide pisac”, a ja kazem “Ne samo pisac, nego i prevodjeni pisac..”… Volim i citati i pisati ako imam vremena. Fikcija je sada na redu. Izmislio sam sada jednu dobru stvar koju moram prespavati. Tako mozda za par godina napisem kjnigu koja ce se moci citati, a da se ne zaspi.

Milan: Gospodine Predin, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da se ubrzo vidimo u Becu.

Zoran Predin: I ja se nadam. pozdrav svima i Gute Nacht!