Category: interview

Intervju sa Bajagom: “Muzika je jedan mnogo lijep posao i mnogo sam srecan da od toga mogu da zivim”

Razgovor vodjen u Beogradu, u Novembru 2016. godine

Milan: Obiljezili ste vise od 35. godina rada. Poceli ste sa singlom “Berlin” davne 1984. godine. Uz Vase pjesme su odrasle mnoge generacije, redjali su se hitovi poput “Zazmuri”, “Ruski voz”, “442 do Beograda”, samo da pomenem neke od njih… Da li ste se zasitili muzike i da li ste ikada razmisljali da se bavite necim drugim?

Bajaga: Pa nisam se zasitio, zaista, jer ja prakticno od svoje 18. godine zivim sa muzikom kada sam poceo da sviram u Ribljoj Corbi. Tu sam svirao 6. godina, a sa Instruktorima od tada. Znaci, jos malo pa 40. godina profesionalnog rada. Tako da to jednostavno udje u metabolizam i nikada nisam razmisljao da se bavim, niti sam se bavio necim drugim van muzike. Medjutim, vezano za muziku sam se bavio svim mogucim stvarima, svirao sam sa bendom, svirao sam i u nekim manjim varijantama, komponovao sam za sebe, za druge, za pozoriste, film, reklame, za djecu… Muzika je jedan mnogo lijep posao i ja to volim da radim i mnogo sam srecan da od toga mogu da zivim.

Milan: Kada pogledate sada natrag u proslost, da li postoji nesto sto ste zeljeli da ostvarite u muzickim vodama, a sto do sada niste uspjeli?

Bajaga: Uvijek ima nesto sto bi zelio da uradis, ali nekih velikih tvari vjerovatno ne. Kao klinac sam zelio da odsviram jedan koncert, a odsvirao sam nekoliko desetina hilljada [smjeh] koncerata. Nakon toga da snimim plocu – pa sam i to uradio, pa da mi objave pjesmu i da je cujem na radio stanici, pa da li mozemo da napunimo ovaj ili onaj prostor… Na kraju smo napunili sve prostore koji postoje u gradu a i sire, manje vise. Zahvaljujuci muzici smo stvarno obisli citav svijet. Svirali smo na svim kontinentima osim u juznoj Americi. Ostalo smo sve obisli i to po nekoliko puta.

Milan: Saradjivali ste sa mnogo poznatih imena i ostvarili ste vase muzicke snove. Da li Vam je posebno ostala u sjecanju neka saradnja sa odredjenim izvodjacem?

Bajaga: Ja sam uglavnom saradjivao sa ljudima sa kojima sam i privatno dobar prijatelj, npr. sa Zdravkom Colicem koji je stvarno jedan super covjek i pjevac. Sada sam skorije odradio jednu pjesmu sa blues sastavom “Point Blank”, gdje sam pjevao pjesmu od Crnketa, vodje grupe. U toj pjesmi je solo gitaru svirao Dragi Jelic sa kojim sam takodje dobar jer se znamo godinama. Nekad se desilo da nam je na koncertima gostovao Vlatko Stefanovski, ili ja njemu na nekim njegovim nastupima. Ima mnogo ljudi za koje sam komponovao muziku. Skorije sam odradio jednu verziju pjesme “Od kada tebe volim” sa Divnom Ljubojevic, koja inace pjeva duhovnu muziku. Tu smo napravili jednu dobru kombinaciju koju su ljudi mogli da cuju kod Ivana Ivanovica, a poslije smo snimili to na stadionu “Marakana” za potrebe jednog filam o Crvenoj Zvezdi. To su eto neke stvari koje su mi pale na pamet, mada je saradnji bilo zaista dosta.

Milan: Od novijih izvodjaca sa Exyu prostora – da li imate favorite ili vrstu muzike koju slusate rado?

Bajaga: Ima puno izvodjaca, tesko je izvodjiti neke. Interesenatni i duhoviti su Bolesna Stenad. Mada je i pitanje sta su mladji izvodjaci, npr. Bad Copy – oni jesu mladji od mene, ali su vec dosta na sceni. Gledam redovno na MTV Adria sta se nalazi na top listi Domacica. To je otprilike to.

Milan: Nakon poljske obrade pjesme “Vjerujem, ne vjerujem” Maceja Malencuka sa bitno izmjenjenim tekstom imamo sada i remake istoimene pjesme moskovskog benda The Peace Dukes. Kako Vam se svidjaju obje ove verzije?

Bajaga: Pa svidjaju mi se i jedan i druga. Ova poljska verzija je napravila bas veliki uspjeh. Dok sam ja pratio, on je na dva spota imao po 12. miliona pregleda. Ova verzija je veoma drugacija sto se teksta tice. A Malencuka sam inace upoznao, a on je jako popularan u Poljskoj i iza sebe ima uspjesnu karijeru. Negov tekst je totalno drugaciji – on je u jednom periodu svog zivota bio u zatvoru, sto je iskoristio kroz “noc, noc, totani je mrak” da opise voje zadnje dane tamo. To mi je ispricao kad smo se upoznali u Varsavi gdje smo svirali, pa smo ga zvali da otpjeva tu pjesmu. A ruska verzija mi se jako svidja muzicki jer momci odlicno sviraju. Malo su i promjenili pjesmu sto i treba, ali sto me zapanjilo je da je tekst odlicno preveden. To je jako tesko, da se sacuva smisao i da ima tu metriku…. Ja sam im napisao da je stvar super, nakon sto su mi poslali video da vidim spot i zamolio sam ga da napravi prepjev na ruski jezik za Divnu Ljubojevic i pjesmu “Od kada tebe volim”, jer mislim da bi ta pjesma tamo jako dobro prosla. Divna je jako popularna u Rusiji i prosle nove godine je cak svirala i u zimskom dvorcu na novogodisnjoj veceri na kojoj je bio i Putin.

Milan: Skoro je 4. godine od posljednjeg studijskog albuma “Daljina, dim i prasina”. Da li je vrijeme da obradujte obozavaoce sa nekim novim materijalom?

Bajaga: Nesto radim po malo, ali treba vremena. Problem je i sto puno sviramo. A osim toga, ja sam puno pjesama napravio u zivotu, tako da je tesko i napraviti nesto novo. Imam jedno 5-6 pjesama koje sam spremio, mada nisam siguran da li da se radi album ili da se izbacuju singlovi. Izdavastvo vise ne postoji i to svi znamo. Sve ide preko interneta, ali bih volio da u nekom skorijem periodu napravim album. Do sada sam narpavio 13. albuma za Instruktore, ucestvovao sam na 6. albuma sa Ribljom Corbom… Sigurno sam uradio kada bi se skupile ostale pjesme jedno 5-6 albuma. Zato ne mogu da radim pjesme brzo kao sto sam bio klinac, ali se uvijek trudim da budu dobre. Ovaj posljednji album je imao veoma dobre kritike, sto se rijetko desava, posebno kada ti je to 13. album.  Necu da zurim sa pjesama, jer stalno moramo da mjenjamo repertoar na koncertima. Mozes da otpjevas jedno 25-30 pjesama, sve sa bisevima mozda i 35. Ali uvijek neka pjesma ne bude. Zato i cesto mjenjamo to.

Milan: Ono sto sam nasao na internetu i sto je mozda zanimljivo i za nase slusaoce je da ste u Septembru po prvi put nastupili u Madjarskoj, u Budimpesti na brodu A38. Na vasim koncertima svirate stvari sa prva 4. studijska albuma. Sta moze ocekivati publlika u Becu u Novembru, kada nastupate u Fest sali u Längenfeldu i da li ste spremili mozda neko posebno iznenadjenje?

Bajaga: Da, svirali smo prvi put u Budimpesti, sticajem okolnosti. To je brod koji ne plovi nego je fiksiran i tu su svirali mnogi poznati svjetski bendovi. Sala je velicine SKC-a u Beogradu, ako to moze da se poredi. Ranije je to bio ukrajinski brod za zito, zaista dobar prostor. Karte su bile rasprodate tri nedelje prije koncerta i bila je stvarno odlicna atmosfera. Mi sviramo hitove iz svih perioda karijere. Veoma cesto sviramo sa albuma “Od bizuterije do cilibara”… Sviramo “Jos te volim”.. Sviramo “Dobro jutro” sa albuma “Cetiri godisnja doba”. Sa posljednjeg albuma sviramo npr. “Daljina, dim i prasina” i “Ako treba da je kraj” . Mjesamo uglavnom repertoar a publika koja dodje na nas koncert u Becu, a u Becu nismo svirali sigurno jedno 4-5 godina, moze da ocekuje izbor nasih najvecih hitova. Znamo koje stvari ne smijemo da ne sviramo, tako da ipak ne bih otkrivao repertoar. Hitovi iz citave karijere i jedan program koji je prosao dobro na mnogim kontinentima, pa se nadam da ce tako biti i u Becu.

Milan: I ja se takodje nadam. Bajaga, hvala na izdvojenom vremenu i vidimo se onda u Becu.

Bajaga: Vidimo se i veliki pozdrav vasim slusaocima i pozivam vas da dodjete na veliki koncert Bajage i Instruktora u Becu.

Intervju sa Massimom Savicem: “Ako si gladan uspjeha i hitova nista neces postici”

Massimo Savic, o prvim koracima sa skupinom „Dorian Gray“ i singlu „Sjaj u tami“, saradnji sa Zrinkom Tuticem, ponudi Bregovica da naprave jedno „drugacije“ Dugme, obradama ex-yu hitova na albumima „Vjestina“, pa sve do najave novog albuma i saradnje sa Sergejom Cetkovicem

Milan: 1983 godina i stvar “Sjaj u tami”, obrada the Walker Brothers i stvar “The Sun aint gonna shine anymore”. Odakle je potekla ideja za tu obradu i da li ste ocekivali takav uspijeh na samom pocetku Vase karijere?

Massimo: Mi smo kao bend imali odmah jako veliki uspjeh. Ono sto smo mi smatrali uspjehom, mislim da je to bilo to. Bili smo jaki na svim demo top listama u zemlji i imali smo puno koncerata i puno dobrih kritika iza sebe. Medjutim, kada smo dosli na kraj snimanja albuma “Sjaj u tami”, tadasnji urednik pop-rock dijela u Jugotonu, Sinisa Skarica, je rekao: “Cini mi se da fali jedan biseric. Ja znam da ste vi momci konceptualisti i da slijedite jednu liniju, ali moj predlog je da napravite cover, znaci vase vidjenje te jedne pjesme”. I ja to poslusam i prva reakcija je bila – ma ni slucajno! To je meni bilo previse mekano i nikakvo. Kad si mlad i lud sve sto nije revolucionarno i avangardno je bezveze. Neke ljude sam pljuvao kao balavac, a danas su mi dobri prijatelji. To jednostavno ide sa mladoscu i godinama u nogama. Medjutim, na probi se pokazalo jako dobrim “ciscenje” te kompozicije od, po nama, svih suvisnih harmonija i to smo mi sve pojednostavili. Tako recimo, pjesmu od 7-8 akorada mi bi pretvorili u 2, tipicno U2-ovski. Recimo “Heroes” je isto tako pisan. Samo dvije harmonije, taj kvintni krug, C-F/C-F i tako ide sest minuta. Sjecam se kada nam je kasetofon poceo ubrzavati kada smo slusali snimku, samo se culo tinu-ninu  [smjeh]… Samo se dva tona izmjenjuju. Ja sam mislio da smo napravili jednu vrlo dosadnu pjesmu, ali ispalo je da je ta pjesma oznacila moju karijeru. I dan danas je rado izvodim, a i ljudi je rado cuju, jer je to jedna od rijetkih pjesama koja se tada zavrtila i u diskotekama.

Milan: Nakon izdavanja drugog albuma sa sastavom Dorian Gray grupa se raspada iz tako reci bizarnih razloga – zbog finansijske konstrukcije i snimanja albuma u Svedskoj. U tom periodu ste saradjivali i sa Tihomirom Vargom koji je radio i sa grupom Zana. Tada ste izjavili da ste usavrsili rad na ritmu vokala upravo sa njim?

Massimo: Da, ali ste pomjesali dvije informacije. Tada je producent bio Sjunne Ferger, vlasnik studija u centralnoj Svedskoj u mjestu pod imenom Örebro. Tini (Tihomir Varga), koji je stanovao u Torsby-ju, takodje u centralnoj Svedskoj (ali jos u ruralnijem podruciju), nas je posjetio zajedno sa grupom Zana dok smo mi snimali. Dosao je Tini sa svojim starim zutim volvom vijdeti sta se dogadja. U stvari, on je bio veoma interesantan tip, moj veliki prijatelj. On je dosao uzburkati stvari. Ni jedan vlasnik studija ne voli kada mu dodje neki drugi, isto slavan producent i gleda preko ramena sta radi. Osim toga, Tini Varga je izleda kao ozbiljna rock n roll zvijezda a Ferger kao poslovni covjek, tako da su nase simpatije odmah presle ka Tiniju. Tini je ipak bio par dana i otisao, a ja sam kasnije, nakon raspada benda, sreo njega i Serbedziju na Sava expressu iz Beograda prema Zagrebu. Tu smo se ponapijali do Zagreba i pala je odluka da ja sa Tinijem idem u Svedsku, jer ja nemam tu vise sta traziti ili osnivati novi bend. Rekao je da cu ja biti solista, da ce mi on napraviti album. Otisli smo sutra ujutro do Jugotona koji nam je dao pare i nakon toga smo se zaputili na par godina u zezanje u Svedsku. Snimili smo neke stvari po koje tek trebam otici jer me je zvala njegova posljednja djevojka i rekla je da je sve ostavio meni – od opreme, od gitara, od originalnih traka “Sva cuda svijeta” grupe Film, Aerodorm “Kad misli mi vrludaju”, Boa prvi album…Rekao je Heleni da sve meni da, ali jos do sada nisam imao vremena otici po to, ali cu se sigurno jednog dana vidjeti sa Helen. Ja sam zivio sa njima doma i mi smo bili jako povezani.

Milan: Mnogi ni ne znaju da je Dzoni Stulic zelio producirati prvi album grupe Dorian Gray i da vam je Goran Bregovic nudio da napravite jedno, da kazem drugacije, Bijelo Dugme. Iz danasnje perspektive, zalite li sto se jedna, ili i jedna i druga od ove dvije varijante nisu desile?

Massimo: Mislim da Dzoni jos tada nije bio zreo za produkciju. Ali koliko ja znam, on je dosao na nas koncert u SKUC-u u Zagreb i nekim svojim prijateljima rekao: “Obisao sam cijelu Ameriku trazeci jedan ovakav bend i nadjem ga ovdje u Zagrebu”. Mi smo se onda puno druzili sa Dzonijem, hodali okolo, ali iako je bio nesto stariji, cinio mi se pomalo prerastresen u umjetnickom smislu da bi drzao pod kontrolom nas ludjake i sve ego tripove u bendu. Tako da sam ocjenio da to treba preskociti. Cini mi se da sam dobro odlucio i da je Sasa Habic bio jako dobar producent od koga sam ja osobno jako puno naucio. I dan danas se Habic i ja cujemo. Za drugu odluku, isto ne zalim sto nisam prihvatio poziv Gorana, ali zalim sto se sve moglo dogoditi. Moglo se dogoditi sigurno nesto jako jako dobro, jer kad sam cuo album koji je radio sa Iggy Pop-om onda mi je donekle bilo jasno sto je Goran zelio. Nije bio skroz jasan, a niti mi je on elokventno objasnio kako on to vidi. To je bio period kad su oni imali neku rusku turneju na koju se treba pod hitno ici, ima se jos petnaest dana za eventualno neku probu u Sarajevu… Malo mi je sve to nervozno bilo. Ja sam njemu objasnio da ja nisam neko ko nema uspijeh, jer sam bio na vrhuncu onoga sto radim. Tada je album “Stranac u noci” bio vani i ucinilo mi se sve to besmisleno ugusiti… Tako da sam ostao pri svome. Ko zna, mozda jednog dana.

Milan: Kad smo kod ove teme, izajvili ste da zalite sto se niste dobro pripremili za boravak u Londonu?

Massimo: Nisam se mogao bolje pripremiti. Pocinjao je rat i na nas se vec gledalo onako podozrivo, gdje god smo dosli sa nasim pasosima. Jedan prijatelj mi je pomogao da dodjem do brojeva telefona radi kojih ljudi u Engleskoj ubijaju. Brojeve koje sam ja imao tada od najvecih svjetskih glazbenika – svuda sam mogao uhvatiti Gilmour-a iz (Pink) Floyd-a, Manzanera-u iz Roxy Music-a… I to se pokazalo jako dobrim jer sam na taj nacin preskakao neke sekretarice koje filtriraju sta ce doci do tog tzv. A&R-a, urednika programa. Onda se jedna kuca koja se zvala Circle Records zainteresirala za moje cetiri kompozicije. Tada je Simon Cowell radio u ZTT-u i sa njim sam imao sastanak. On je slusao moje kompozicije, a ja sam htjeo ispasti skromniji nego sto jesam, pa sam rekao da sam donio jedan demo snimcic. Nakon sto je poceo da slusa, on me je pogledao sa rijecima “nemojte da mislite da ja ne cujem ozbiljan studio u kojem ste to radili. To nije nikakav demo snimak nego ozbiljan materijal”. Tada sam stvarno pocrvenio. On je neko ko je stvarno znao posao. On mi je objasnio da je projekat “ja u Engleskoj” veoma simpatican, ali da ce trebati jedno 7-8 godina. Znaci dugorocni sam projekt i nisam Spice Girls  koje pale odmah. Simply Red je isto imao jednu dugu borbu dok nisu dosli do albuma. Urednik B&G, gdje su bili Queen i Eurythmics, mi je rekao: “Znam da ste Vi mozda navikli voziti rolls royce u Vasoj zemlji, ali u nasoj zemlji cete voziti malo mini morris-a” [smjeh]. Uglavnom, ta firma koja je razmisljala o meni je razmisljala 15 dana i ipak su zakljucili da ne bi ulazili u to, jer sam ja izmedju ostalog trazio avans da bi mogao ostati u Londonu koji je bio strahovito skup. Bio sam u veoma skupom stanu. Menadzerica od Pogorelica je tada zivjela tamo i izasla je iz stana u koji sam ja usao. Tako da su me obavjestili jednog dana da za dugorocne projekte ne vide perspektivu. Onda sam se brzo nakog toga vratio. Medjutim, mnogi su mi na odlasku rekli da nisam normalan. Kazu ti se vracas, a postigao sam ogroman uspjeh. Pricao si sa svim tim ljudima, sastao si se sa njima, sa ljudima do kojih se ne moze doci. Ali zena je bila trudna, vanredna situacija, i vratili smo se.

Milan: Da se vratimo na period nakon raspada grupe Dorian Gray. Objavili ste nakon toga cetiri ploce sa Zrinkom Tuticem koji je otkrio mnoga poznata imena poput Doris Dragovic, Severine, Tajci…A sa njim ste snimili i jedan on najvecih hitova “Stranac u noci”. Zanima me kako je doslo do te saradnje i u kakvim ste odnosima sa njim danas?

Massimo: Zrinko i ja smo izvrsni i uvijek bili. Zrinko se veoma ocinski postavio prema meni i brinuo o meni u periodu tranzicije, nakon mog povratka iz Svedske, ne napravivsi nista. To je bila situacija u kojoj se sav potroseni novac u Svedskoj mora vratiti Jugotonu. Zrinko se vec dugo trudio da dodje do mene, ali ja nisam pristajao. Dok sam jos bio u Stokholmu poslao je jednu pjesmu koja se zove “Zadnja noc”, ali Tiniju se to nije radilo. Tako da sam ja sam to aranzirao u studiju i kada je Tini jedan dan dosao i vidio da sam se ja prilagodio tom Zrinkovom potpisu, onda se i on prikljucio. Tako da smo napravili jednu veoma dobru snimku. Tada sam dosao u Zagreb samo da sredim neke papire i da se vratim za Stokholm. Medjutim, tu me “ulovi” Zrinko i kaze da smo napravili odlicnu stvar koju samo treba dovrsiti. Onda se Mato Dosen, legendarni aranzer, dohvatio toga i nazvao Zrinka i rekao da i njega zanima raditi sa mnom. Tako da sam odmah oko sebe imao veoma jaku ekipu koja je bila spremna za album “Stranac u noci”. I to je pocetak moje solo karijere. I dalje sam prijateljevao i sa EKV-om i sa (Elektricnim) orgazmom. Jednom mi je (Vlatko) Stefanovski rekao kad je vidio nastup sa bendom da je mislio da sam prodao rock-n-roll, a onda me je vidio uzivo i potvrdio da je to pop kakav bi trebao biti u nas. Dakle, jedna popularna glazba ali sa definitivnim artistickim primjesama. Nepodvladjivanje publici nego probati prosvjetliti publiku, da napreduje stvar. Ugodno je sve to bilo, ali ja sam bio premlad da sve to privatim, a niti sam tip koji uziva u sebi i velikoj paznji koja mi se pocela tada pruzati. Malo sam bio nespreman za sve to.

Milan: Nakon toga dolazi turbulentni period, period rata i koketiranja sa elektro-tehno zvukom neke 1995 godine, album “Benzina”, a nakon toga se vracate ipak diskretno – a ispostavice se kasnije na velika vrata na scenu, naime sa albumima “Vjestina” 1 (2004 godine) i 2 (2006 godine). Kako ste dosli na ideju da izdate takav jedan album, kako je nastao taj koncept, i na koji nacin ste izvrsili selekciju pjesama koje ce se naci na jednom i drugom disku?

Massimo: Pa taj album nije trebao tako izgledati. Nakon koncerta posvecenog Arsenu Dedicu u Opatiji, kritika se raspisala o nevjerovatnom otkricu – mene. O nekome ko je tu jos od 1983. godine. I poceli su pisati o tome da ja moram obraditi neke Arsenove pjesme, jer predstavljaju jedno osvjezenje. Malo smo mi sa tim cekali, pa se razvuklo. Onda se naredne godine desio koncert posvecen pjesmama Zdenka Runica. I tamo sam takodje ostavio dobar dojam. Nekoliko dana nakon toga neka manifestacija na kojoj je bilo predvidjeno da dodje Gibonni sa Oliverom, da pjevaju par pjesama. Medjutim, Gibonni je tada imao problem sa okom, te me je zamolio da ga zamjenim. Tada mi je postalo jasno da meni defragmentacija pjesama i Gibonnija, i Runica, ide od ruke. Jednostavno uzmem te pjesme, defragmentiram ih na osnovne boje od kojih mislim da su napravljene i onda radim vlastitu sliku. Njima se to jako dopalo. I tu je jako pomogao Drazen Turina (Sajeta) iz Istre, koji je sam predlozio da pripomogne pri odabiru pjesama, jer ima nevjerovatnu kolekciju LP-jeva iz stare Juge, prakticno od pocetaka Jugotona. On je imao veliko akumulirno znanje te je vise bio fan nego profesionalac u toj prici. Prisao je kao neko ko bi zelio cuti te pjesme u nekoj drugoj obradi. I tako se dogodila i “Gracija” koju smo totalno izokrenuli. Sretno je to sve skupa ispalo. Kolege su to pocele hvaliti. Ali vec na drugoj “Vjestini” dolazi i povratak autorskim pjesmama. Nisam tu zelio zaglibiti kao Rod Stewart sa “Great American Songbook”, samo picis jer ide. Nikad nisam bio takav. Ja cu bas tada promjeniti smjer, jer mislim da su te promjene strahovito vazne.

Milan: Da se dotaknemo rada na novom albumu. Trenutno ste izdali dva singla “Tisucu ljudi” i “Neka ti plove brodovi”. Da li imate neke nove saradnike i da li su tu kao i obicno Zoran Predin, Niksa Bratos i Predrag Martinjak?

Massimo: Martinjak i Niksa su tu. Predin za ovaj album nije nista stvarao, ali je fantasticnu pjesmu napisao Sergej Cetkovic. Morate shvatiti da ja kroz zivot preferiram neciju osobnost a ne njegov profesionalizam. Meni je jako bitno da je neko dobar, da ja sa tom osobom mogu djeliti putovanja, da je ta osoba prijatna… Picasso je bio veliki genijalac ali veoma neprijatna, arogantna, sarkasticna osoba. Ja imam super suradnike i tako ih biram, prema osobnosti. Sergej mi se cinio kao jedan veoma pristojan mladi gospodin ali je napisao nevjerovatnu pjesmu koju smo premijerno izveli u Sava Centru, drugog dana, kao posebno iznenadjenje. Jedva cekam da se sve to zavrisi. Bice jos nekih dueta, tacnije suradnji sa jednim bendom. Ja imam srecu – e sada, da li je to sreca ili minuli rad. Ja nikada u zivotu nisam platio kompoziciju. Na kraju ispadne da je kompozitorima mnogo bolje raditi sa mnom ako nema nikakvih finansija u pocetku. Ali ako bude uspjesno, kasnije se i te kako pokazuju finansijski rezultati. Svi u suradnju sa mnom idu iz umjetnosti i uopste ih ne zanima sta ce se sa tim kasnije dogoditi. I jedino takav stav te moze dovesti do uspjeha. Ako si gladan uspjeha i hitova, to nece ici…

Milan: Jedno pitanje za sami kraj. Ako se dobro sjceam, zadnji put ste nastupali u Becu u teatru Akzent prije dvije godine za dane Hrvatske glazbe. Da li mozemo ocekivati novi nastup nakon izdavanja albuma koji se najavljuje za sledecu godinu (2018)?

Massimo: Apsolutno, ako se meni neko iz Beca javi. Teatar Akzent je fenomenalno mjesto sa izvrsnim razglasom. Ozbiljni su zvucnici u tom teatru. Osim toga, ranije sam nastupao u Porgy and Bess-u zajedno sa Matijom (Dedicem). To su velike stvari kada sviras jazz u klubu gdje je svirao Miles Davis. Onako, malo te trnci uhvate. To su stvari za koje se isplati zivjeti.

Milan: Massimo, puno hvala na izdvojenom vremenu i zelim Vam uspjesan nastup veceras u Kotoru.

Massimo: Puno hvala i drago mi je da se stvar cuje i u Austriji.

Razgovor vodjen u Kotoru, u decembru 2017. godine

Intervju sa Irenom Blagojevic: “Radim ono sto volim, a pustam ideje i emocije da pronadju svoj put”

* Razgovor vodjen u Beogradu, u julu 2017. godine

Milan: Sa nama veceras, Irena Blagojevic. Hvala sto si nasla vremena da odgovoris na par pitanja i predstavis svoje muzicko stvaralastvo. Kako bi najjednostavnije definisala muzicki pravac kojim se bavis?

Irena: Hvala lijepo. Prije svega jedan veliki pozdrav za tebe i sve slusaoce. Pa to je zaista jedno tesko pitanje, jer bih od pocetka trebala da se bavim formom da bi to ustanovila. U sustini pustam ideje i emocije da pronadju neki svoj put, a one se kod mene zasnivaju na vrsti muzike koju privatno volim da slusam i koju sam voljela kao mlada – a to je pop, soul i jazz. Kada je u pitanju prvi album “Jutro bez ljubavi”, na njemu mi se cini da je imalo i nekih rock elemenata. Drugi me je album uveo u neku drugu emociju, kroz komponovanje i stvaranje, i prosto se ta stara skola jazz-a nametnula sama po sebi. To je, mogu slobodno reci, jedan veoma dobro definisan pop/jazz album.

Milan: Sto se tice jazz muzike u Srbiji – da li ima prostora i interesovanja publike za tu vrstu muzike?

Irena: Kada je u pitanju autorska muzika, to je neobicno za nasu sredinu i nema mnogo ljudi koji se tim bave. Medjutim, ima mnogo mladih i talentovanih izvodjaca jazz muzike ali i onih koje jazz muzika inspirise. Kada je autorski rad u pitanju, zaista je jako malo ljudi koji se tim bave. Treba spomenuti moju dragu koleginicu Lenu Kovacevic, a ostalo je uglavnom instrumentalna jazz muzika. Stoga mi se cini da je to jako mala grupa ljudi koja voli koja i postuje jazz, i kojoj ta muzika nesto znaci.

Milan: Do sada si izdala dva albuma, “Jutro bez ljubavi” 2010 godine i “Blistavi grad” 2016 godine za PGP RTS. Da li si zadovoljna sa uspjehom ovih albuma kao i sa postignutim kritikama?

Irena: Zaista sam jako zadovoljna. Na startu to Iskreno nisam ocekivala, niti sam o tome razmisljala. Ideja mi je bila da uradim nesto sto je potpuno drugacije na nasoj sceni, te da ponudim ljudima da cuju nesto, prije svega kvalitetno, a prosto se dalje sve odvijalo samo po sebi. Ljudi u ustanovama, kao sto je Sava Centar ili Dom Omladine, prepoznali su da je to nesto interesatno i potpuno drugacije. Vec sa prvim albumom smo napravili veliki solisticki koncert, 2011. godine u Domu Omladine, koji je zaista odlicno prosao. Nakon toga sam nastupila i na summer jazz festivalu u veceri “Dame pjevaju blues”  sa koleginicom Anom Popovic, blues gitaristkinjom. To je bio jedan divan koncert i nastup. Inace, publiku treba edukovati kada je u pitanju jazz, jer tu vrstu muzike slusa jako mali broj ljudi. Ja se borim za kvalitet, za nesto sto ce ostati i sto se moze slusati u nekim drugim vremenima, nadam se i poslije mene.

Milan: Druga ljubav to je flauta, skola flaute. Kako si uopste odlucila da se oprobas kao tekstopisac i interpretator?

Irena: Ja sam diplomirala na fakultetu muzicke umjetnosti u Beogradu, na klasicnoj muzici, i svakako da posjedujem jednu veliku ljubav prema tome. Medjutim, u nekim godinama dosla sam do svoje sopstvene spoznaje da mi to nije dovoljno i da bi zeljela nesto vise od toga. I tako sa pocela, zajedno sa mojim prijateljem, inace sjajnim gitaristom Nebojsom Zulfikarpasicem, da radimo zajedno muziku. Prosto negdje me je i on motivisao i dao mi ideje da probam da radim nesto svoje. To je krenulo neocekivano dobro, ideje su same navirale, komponovala sam danima i imala sam fantasticnu inspiraciju. Nekako sam se samo bacila u tu pricu, i stvarno je urodilo plodom.

Milan: Istakla si da si uspjela da se distanciras od tzv. estrade u Srbiji?

Irena: To je svakako istina. Prije svega, radim ono sto volim. Radim u skoli “Master Blaster”, pop/rock skoli. Klincima predajem i ucim ih pjevanjem. Pored toga imam i svoju skolu pjevanja, nesto vise za starije polaznike i one koji se interesuju za solo jazz muziku. Pored toga imam i nastupe privatno, povremeno i koncerte. Globalno gledano, i imam srece sa onim sto volim, a mislim da je to i ideja bavljenja muzikom. A sto se tice estrade – meni je to nekako suvise komplikovano i tesko, opterecujuce. Mislim da se previse polaze energije na stvari koje nisu bitne. Ono sto je bitno, to ce ostati. A to je muzika, sve ostalo je prolazno.

Milan: Sto se tice izvodjaca iz bivse Jugoslavije, postoji li neko ime sa kojim bi zeljela da saradjujes u buducnosti?

Irena: Pa voljela bih da saradjujem npr. sa Matijom Dedicem. Ja sam zaista veliki fan Gabi Novak i Arsena (Dedica) i onog njihovog bozanstvenog albuma sa Matijom “Ni ti, ni ja”. Mislim da je to album koji sa slusala neprestano, godinama, i negdje me je inspirisao kada sam ulazila u svoju vrstu muzike. Veliki sam fan i Josipe Lisac, jos od djetinjstva. Kao neko ko se bavi pjevanjem, uvijek sam se fokusirala na neke bliske stilove i izvodjace. Volim kompletnu ex-yu scenu, puno toga volim, ali sam se vezivala za stvari koje su mi po senzibilitetu bliske. Naravno tu je i Zdenka Kovacicek, koja je takodje fantasticna. Zaista je bilo dosta divnih izvodjaca i steta sto ne zivimo u tom vremenu.

Milan: Gdje beogradjani mogu da te cuju, osim festivalskih i koncertnih nastupa?

Irena: Ja sam zadnjih godinu dana prestala sa cover jazz svirkama. Nekako se vise posvecujem svom licnom radu i komponovanju, sviranju flaute i jazz-a na flauti. Zelim da napredujem i da imam sto vise kreativnih ideja. Tako sam se ovu godinu dana posvetila, prije svega, pedagogiji i koncertima. Imala sam jedan divan koncert, ponovo u Domu Omladine i to nakon pet godina, ovaj put na svjetski dan jazz-a, 30-tog aprila. Koncert je snimao RTS, tako da ce vec u septembru premijerno biti i prikazan. Snimala sam i sjajnu emisiju “tri boje zvuka” na RTS-u i trudila sam se da promovisem album “Blistavi grad” koji je izasao u oktobru 2016. godine. Ipak u danasnje vrijeme treba uloziti dosta truda i pribliziti svoje stvaralastvo publici.

Milan: Irena, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da ce publika u Becu imati priliku da cuje kvalitetnu muziku koju radis.

Irena: Iskreno se i ja nadam. Bilo bi mi zadovoljstvo i da po prvi put dodjem u Bec, a jos veca da napravim koncert.

Intervju sa Edoom Maajkom “Jedva sam cekao da se vratim u Zagreb”

Razgovor vodjen u Becu, u decembru 2016. godine

Milan:  U zadnje 4 godine ste se povukli iz muzickog zivota. Da li ste se mogli totalno iskljuciti i kakav je osjecaj ponovo biti u studiju?

Edo: Pa nisam bio 4 godine  u studiju, ali sam nastupao. Imao sam dosta nastupa, preko ljeta i zime sam najvise radio. Studio mi jeste nedostajao. U Zagrebu sam slozio novi bend koji je nevjerovatan. Opet sam imao srece privuci visokotalentirane ljude. Skinuli smo neke stare stvari, a poceli smo da radimo i na novim pjesmama. Do nove godine planiramo izdati dvije stvari, nakon nove godine isto tako, a onda do ljeta i citavu plocu.

Milan: Na pocetku karijere imali ste dosta socijalno i politicki angazovanih tekstova. Sta vas trenutno inspirise za pisanje tekstova i da li se fokus vremenom promjenio?

Edo: Znatizelja je jos uvijek tu. Pokusavam naci neke nove aspekte na neku temu, pogledati sa druge strane, koja ce izazvati pricu, diskusiju, obratiti pozornost ljudima… Ali vecinom su neke dublje i plice psiholoske teme. Recimo imamo pjesmu “od sjutra, od sjutra” koja govori o odgadjanju… Ono kao, nesto se poceti raditi od sjutra, i sve se nesto prolongira i tako prolaze zivoti i zivoti. I moj, a i ljudi oko mene – nevjerovatna stvar. Ima tema o gledanju socijalnog i politickog zivota na Balkanu, o gledanju globalnopg aspekta, sada u nekom vremenu ponovnog budjenja polufasizma. Imam i dosta ljubavnih tema. Ma bice zanimljiv album, pravo.

Milan: Vec ste to spomenuli. “Krcka” se polako novi album, a izasla su do sada dva singla “No pasaran” i “Ojojoj”. Prva pjesma je bila inspirisana ocito svim desavanjima u Evropi nakon teroristickih napada u Parizu, jacanja desnice. Sa druge strane “Ojojoj” je u nekom drugom fazonu prozivanja hejtera. Da li se na osnovu ove dvije pjesme moze vec naslutiti sta publika moze da ocekuje od novoga albuma i da li mozemo da ocekujemo klubske beatove, pravi tvrdi hiphop ili mozda neke “zive” instrumentale sa bendom?

milan_edoEdo: Pa bice i jednog i drugog. Bice sigurno stvari sa bendom, a bice i stvari koje su radjene na Koolade-ovu produkciju. Nisam siguran jos uvijek kako cu sve to koncipirati, ali poslozice mi se to sve do ljeta. Lagano cu izbacivati jednu po jednu stvar jer je sada glupo izbaciti materijal sa 15 pjesama odjednom, tako da ti 13 pjesama propadne. To ne zelim da mi se desi, fakat. Objavicemo lagano 2-3 stvari dok se skupi neki hype oko tog materijala, a onda cu ga staviti u neki paket, neku formu. Ne znam vise ni koji je to format – nije to ni CD… Mozda bi to bio vinyl, ali ni za to ljudi vise nemaju para, tako da skontacemo nesto. Ne mislim se micati iz klupske scene, niti od benda. Sa bendom nisam vec dugo radio,  sigurno 4-5 godina, a skupio sam nevjerovatnu ekipu i sa svake probe izadjem kao najslabija karika [smjeh]. To me motivira uzasno za rad i jedva cekam da napravim  jos koju stvar sa bendom da vidim kako ce sve to kliknuti. Ali iskreno da kazem, kocept cijeli albuma, kako i sta i kako cemo raditi, to jos nije definisano. To se samo od sebe napravi.

Milan: Poceli ste da saradjujete na startu karijere sa Shot-om iz Elementala. Nakon toga ste saradjivali i jos uvijek saradjujete sa Kolade-om, prije toga sa Dash-om. Da li ste otvoreni za saradnju sa mladim producentima?

Edo: Jesam, ja sam radio na “Strajku mozga” sa Billain-om. To je jedan mladi producent iz Bosne kojeg sam imao i na albumu “Stigo Cumur”. On je odradio ovaj put vecinu albuma i dosta se to osjeti na elektronici njegovoj, na njegovom sound-u. Volim uvijek poslusati nekog novog producenta, ali ako me uspije naci u tom odredjenom trenutku… To je jako zajebano, jako nezahvalno. Najbolje je u biti doci negdje, sresti se sa likom i onda biti u studiju sa njim par sati, slusati, i onda sloziti nesto. Ali svi imaju malo vremena za to. Kada mozemo biti, kao sa Billain-om par dana skupa, neki koncept da osmislimo, to je onda zakon. Ali, generalno, uvijek sa bio otvoren za nove producente.

Milan: Posto pripadam i toj starijoj gardi koja voli prave hiphop beat-ove, a vidim i na internetu da fanovi Eda Maajke sa samog pocetka karijere veoma zele da cuju beat-ove kao sto je stvar “Sta ce rec” sa Arsenom [Dedicem] i DJ Goce-om, ili neki stariji beat tipa “Svuda sam bija, sve vidija”. Mozemo li da ocekujemo takvu vrstu beat-ova na novom albumu ili se prilagodjavamo nekom modernijem zvuku?

strajk_mozgaEdo: Ako me u nekom odredjenom trenutku pogodi neki beat. Ja imam  starih beat-ova koje sam pokupio od ljudi prije 5 godina. Imam ogromnu kolekciju beat-ova kod kuce, a oni ni ne znaju da ja to imam [smjeh]. Tako da, ako nesto radim i padne mi za uho. Mene trendovi ne zanimaju, jer ako mi se nesto svidi na tu stvar – to je to! Ali moram priznati da mi vise nije izazov raditi na takve beat-ove. Mislim jeste, ako ce me pogoditi producent u odredjenom trenutku. Ali sada da idem traziti takvu produkciju, to ne. Jedinom ako cujem neki dobar sample na MPC-ju kad dodjem kod Goceta, kad mi puste, pa me opet zaintrigira.

Milan: Koji je radni naziv albuma i za koji label treba da izadje?

Edo: Za sada jos uvijek nemam label. Na label-u sam mog prijatelja Mire Vidovica – studio Morris. Jos mi niko nikakve finansije nije dao… Sada je to nekako i sve teze i teze naci kod izdavaca, jer izdavastvo je palo na marginu. Ja mislim da izdavastvo vise i nije potrebno. Nisam siguran kako ce se sve to odigrati u sledecih 5 godina na svjetskom trzistu, ali mislim da ce izdavastvo nestati vrlo brzo. Vidjecemo kako ce to ici. Nisam opterecen sa izdavacom, jer postoji mnogo izvodjaca kojima ne treba izdavac. Jednostavno se samoreklamiraju na drustvenim mrezama. To je jedan drugaciji pristup, koji je nov za mnogo ljudi, kao i za mene.

Milan: I jedno pitanje za sami kraj. Nisam siguran da li se to vec sprovelo u dijelo: planirali ste se vratiti na Balkan, iz Tel Aviva. Kako je raditi na relaciji Tel-Aviva-Sarajevo-Zagreb i uskladjivati sve te obaveze?

Edo: Da, vratio sam se. Vec sam dva mjeseca U Zagrebu. Za obaveze si morao unaprijed sve te stvari planirati, a ja fakat nisam covjek od planova. Tako da me to totalno sputavalo. Dosta stvari sa zadnje ploce smo napravili tako – mozda i cijelu zadnju plocu sam tako slozio. Ja dobijem nesto, pa odradim, pa posaljem covjeku, pa mu objasnim zasto je to tako, pa onda on to skonta, pa pita da li bi mogli ovako…U sustini, proces koji uzima mnogo vise vremena. Tako da, ovo mi je sad puno draze i bolje. Nedostajao mi je Zagreb puno…

Milan: Nostalgija, ili?

Edo: Pa, ono, neka raja i grad kao grad. Ja sam odrastao tamo i jedva sam se cekao vratiti u Zagreb.

Milan: Hvala Edo i zelim super nastup nocas.

Edo: Hvala puno.