Category: interview

Intervju sa Massimom Savicem: “Ako si gladan uspjeha i hitova nista neces postici”

Massimo Savic, o prvim koracima sa skupinom „Dorian Gray“ i singlu „Sjaj u tami“, saradnji sa Zrinkom Tuticem, ponudi Bregovica da naprave jedno „drugacije“ Dugme, obradama ex-yu hitova na albumima „Vjestina“, pa sve do najave novog albuma i saradnje sa Sergejom Cetkovicem

Milan: 1983 godina i stvar “Sjaj u tami”, obrada the Walker Brothers i stvar “The Sun aint gonna shine anymore”. Odakle je potekla ideja za tu obradu i da li ste ocekivali takav uspijeh na samom pocetku Vase karijere?

Massimo: Mi smo kao bend imali odmah jako veliki uspjeh. Ono sto smo mi smatrali uspjehom, mislim da je to bilo to. Bili smo jaki na svim demo top listama u zemlji i imali smo puno koncerata i puno dobrih kritika iza sebe. Medjutim, kada smo dosli na kraj snimanja albuma “Sjaj u tami”, tadasnji urednik pop-rock dijela u Jugotonu, Sinisa Skarica, je rekao: “Cini mi se da fali jedan biseric. Ja znam da ste vi momci konceptualisti i da slijedite jednu liniju, ali moj predlog je da napravite cover, znaci vase vidjenje te jedne pjesme”. I ja to poslusam i prva reakcija je bila – ma ni slucajno! To je meni bilo previse mekano i nikakvo. Kad si mlad i lud sve sto nije revolucionarno i avangardno je bezveze. Neke ljude sam pljuvao kao balavac, a danas su mi dobri prijatelji. To jednostavno ide sa mladoscu i godinama u nogama. Medjutim, na probi se pokazalo jako dobrim “ciscenje” te kompozicije od, po nama, svih suvisnih harmonija i to smo mi sve pojednostavili. Tako recimo, pjesmu od 7-8 akorada mi bi pretvorili u 2, tipicno U2-ovski. Recimo “Heroes” je isto tako pisan. Samo dvije harmonije, taj kvintni krug, C-F/C-F i tako ide sest minuta. Sjecam se kada nam je kasetofon poceo ubrzavati kada smo slusali snimku, samo se culo tinu-ninu  [smjeh]… Samo se dva tona izmjenjuju. Ja sam mislio da smo napravili jednu vrlo dosadnu pjesmu, ali ispalo je da je ta pjesma oznacila moju karijeru. I dan danas je rado izvodim, a i ljudi je rado cuju, jer je to jedna od rijetkih pjesama koja se tada zavrtila i u diskotekama.

Milan: Nakon izdavanja drugog albuma sa sastavom Dorian Gray grupa se raspada iz tako reci bizarnih razloga – zbog finansijske konstrukcije i snimanja albuma u Svedskoj. U tom periodu ste saradjivali i sa Tihomirom Vargom koji je radio i sa grupom Zana. Tada ste izjavili da ste usavrsili rad na ritmu vokala upravo sa njim?

Massimo: Da, ali ste pomjesali dvije informacije. Tada je producent bio Sjunne Ferger, vlasnik studija u centralnoj Svedskoj u mjestu pod imenom Örebro. Tini (Tihomir Varga), koji je stanovao u Torsby-ju, takodje u centralnoj Svedskoj (ali jos u ruralnijem podruciju), nas je posjetio zajedno sa grupom Zana dok smo mi snimali. Dosao je Tini sa svojim starim zutim volvom vijdeti sta se dogadja. U stvari, on je bio veoma interesantan tip, moj veliki prijatelj. On je dosao uzburkati stvari. Ni jedan vlasnik studija ne voli kada mu dodje neki drugi, isto slavan producent i gleda preko ramena sta radi. Osim toga, Tini Varga je izleda kao ozbiljna rock n roll zvijezda a Ferger kao poslovni covjek, tako da su nase simpatije odmah presle ka Tiniju. Tini je ipak bio par dana i otisao, a ja sam kasnije, nakon raspada benda, sreo njega i Serbedziju na Sava expressu iz Beograda prema Zagrebu. Tu smo se ponapijali do Zagreba i pala je odluka da ja sa Tinijem idem u Svedsku, jer ja nemam tu vise sta traziti ili osnivati novi bend. Rekao je da cu ja biti solista, da ce mi on napraviti album. Otisli smo sutra ujutro do Jugotona koji nam je dao pare i nakon toga smo se zaputili na par godina u zezanje u Svedsku. Snimili smo neke stvari po koje tek trebam otici jer me je zvala njegova posljednja djevojka i rekla je da je sve ostavio meni – od opreme, od gitara, od originalnih traka “Sva cuda svijeta” grupe Film, Aerodorm “Kad misli mi vrludaju”, Boa prvi album…Rekao je Heleni da sve meni da, ali jos do sada nisam imao vremena otici po to, ali cu se sigurno jednog dana vidjeti sa Helen. Ja sam zivio sa njima doma i mi smo bili jako povezani.

Milan: Mnogi ni ne znaju da je Dzoni Stulic zelio producirati prvi album grupe Dorian Gray i da vam je Goran Bregovic nudio da napravite jedno, da kazem drugacije, Bijelo Dugme. Iz danasnje perspektive, zalite li sto se jedna, ili i jedna i druga od ove dvije varijante nisu desile?

Massimo: Mislim da Dzoni jos tada nije bio zreo za produkciju. Ali koliko ja znam, on je dosao na nas koncert u SKUC-u u Zagreb i nekim svojim prijateljima rekao: “Obisao sam cijelu Ameriku trazeci jedan ovakav bend i nadjem ga ovdje u Zagrebu”. Mi smo se onda puno druzili sa Dzonijem, hodali okolo, ali iako je bio nesto stariji, cinio mi se pomalo prerastresen u umjetnickom smislu da bi drzao pod kontrolom nas ludjake i sve ego tripove u bendu. Tako da sam ocjenio da to treba preskociti. Cini mi se da sam dobro odlucio i da je Sasa Habic bio jako dobar producent od koga sam ja osobno jako puno naucio. I dan danas se Habic i ja cujemo. Za drugu odluku, isto ne zalim sto nisam prihvatio poziv Gorana, ali zalim sto se sve moglo dogoditi. Moglo se dogoditi sigurno nesto jako jako dobro, jer kad sam cuo album koji je radio sa Iggy Pop-om onda mi je donekle bilo jasno sto je Goran zelio. Nije bio skroz jasan, a niti mi je on elokventno objasnio kako on to vidi. To je bio period kad su oni imali neku rusku turneju na koju se treba pod hitno ici, ima se jos petnaest dana za eventualno neku probu u Sarajevu… Malo mi je sve to nervozno bilo. Ja sam njemu objasnio da ja nisam neko ko nema uspijeh, jer sam bio na vrhuncu onoga sto radim. Tada je album “Stranac u noci” bio vani i ucinilo mi se sve to besmisleno ugusiti… Tako da sam ostao pri svome. Ko zna, mozda jednog dana.

Milan: Kad smo kod ove teme, izajvili ste da zalite sto se niste dobro pripremili za boravak u Londonu?

Massimo: Nisam se mogao bolje pripremiti. Pocinjao je rat i na nas se vec gledalo onako podozrivo, gdje god smo dosli sa nasim pasosima. Jedan prijatelj mi je pomogao da dodjem do brojeva telefona radi kojih ljudi u Engleskoj ubijaju. Brojeve koje sam ja imao tada od najvecih svjetskih glazbenika – svuda sam mogao uhvatiti Gilmour-a iz (Pink) Floyd-a, Manzanera-u iz Roxy Music-a… I to se pokazalo jako dobrim jer sam na taj nacin preskakao neke sekretarice koje filtriraju sta ce doci do tog tzv. A&R-a, urednika programa. Onda se jedna kuca koja se zvala Circle Records zainteresirala za moje cetiri kompozicije. Tada je Simon Cowell radio u ZTT-u i sa njim sam imao sastanak. On je slusao moje kompozicije, a ja sam htjeo ispasti skromniji nego sto jesam, pa sam rekao da sam donio jedan demo snimcic. Nakon sto je poceo da slusa, on me je pogledao sa rijecima “nemojte da mislite da ja ne cujem ozbiljan studio u kojem ste to radili. To nije nikakav demo snimak nego ozbiljan materijal”. Tada sam stvarno pocrvenio. On je neko ko je stvarno znao posao. On mi je objasnio da je projekat “ja u Engleskoj” veoma simpatican, ali da ce trebati jedno 7-8 godina. Znaci dugorocni sam projekt i nisam Spice Girls  koje pale odmah. Simply Red je isto imao jednu dugu borbu dok nisu dosli do albuma. Urednik B&G, gdje su bili Queen i Eurythmics, mi je rekao: “Znam da ste Vi mozda navikli voziti rolls royce u Vasoj zemlji, ali u nasoj zemlji cete voziti malo mini morris-a” [smjeh]. Uglavnom, ta firma koja je razmisljala o meni je razmisljala 15 dana i ipak su zakljucili da ne bi ulazili u to, jer sam ja izmedju ostalog trazio avans da bi mogao ostati u Londonu koji je bio strahovito skup. Bio sam u veoma skupom stanu. Menadzerica od Pogorelica je tada zivjela tamo i izasla je iz stana u koji sam ja usao. Tako da su me obavjestili jednog dana da za dugorocne projekte ne vide perspektivu. Onda sam se brzo nakog toga vratio. Medjutim, mnogi su mi na odlasku rekli da nisam normalan. Kazu ti se vracas, a postigao sam ogroman uspjeh. Pricao si sa svim tim ljudima, sastao si se sa njima, sa ljudima do kojih se ne moze doci. Ali zena je bila trudna, vanredna situacija, i vratili smo se.

Milan: Da se vratimo na period nakon raspada grupe Dorian Gray. Objavili ste nakon toga cetiri ploce sa Zrinkom Tuticem koji je otkrio mnoga poznata imena poput Doris Dragovic, Severine, Tajci…A sa njim ste snimili i jedan on najvecih hitova “Stranac u noci”. Zanima me kako je doslo do te saradnje i u kakvim ste odnosima sa njim danas?

Massimo: Zrinko i ja smo izvrsni i uvijek bili. Zrinko se veoma ocinski postavio prema meni i brinuo o meni u periodu tranzicije, nakon mog povratka iz Svedske, ne napravivsi nista. To je bila situacija u kojoj se sav potroseni novac u Svedskoj mora vratiti Jugotonu. Zrinko se vec dugo trudio da dodje do mene, ali ja nisam pristajao. Dok sam jos bio u Stokholmu poslao je jednu pjesmu koja se zove “Zadnja noc”, ali Tiniju se to nije radilo. Tako da sam ja sam to aranzirao u studiju i kada je Tini jedan dan dosao i vidio da sam se ja prilagodio tom Zrinkovom potpisu, onda se i on prikljucio. Tako da smo napravili jednu veoma dobru snimku. Tada sam dosao u Zagreb samo da sredim neke papire i da se vratim za Stokholm. Medjutim, tu me “ulovi” Zrinko i kaze da smo napravili odlicnu stvar koju samo treba dovrsiti. Onda se Mato Dosen, legendarni aranzer, dohvatio toga i nazvao Zrinka i rekao da i njega zanima raditi sa mnom. Tako da sam odmah oko sebe imao veoma jaku ekipu koja je bila spremna za album “Stranac u noci”. I to je pocetak moje solo karijere. I dalje sam prijateljevao i sa EKV-om i sa (Elektricnim) orgazmom. Jednom mi je (Vlatko) Stefanovski rekao kad je vidio nastup sa bendom da je mislio da sam prodao rock-n-roll, a onda me je vidio uzivo i potvrdio da je to pop kakav bi trebao biti u nas. Dakle, jedna popularna glazba ali sa definitivnim artistickim primjesama. Nepodvladjivanje publici nego probati prosvjetliti publiku, da napreduje stvar. Ugodno je sve to bilo, ali ja sam bio premlad da sve to privatim, a niti sam tip koji uziva u sebi i velikoj paznji koja mi se pocela tada pruzati. Malo sam bio nespreman za sve to.

Milan: Nakon toga dolazi turbulentni period, period rata i koketiranja sa elektro-tehno zvukom neke 1995 godine, album “Benzina”, a nakon toga se vracate ipak diskretno – a ispostavice se kasnije na velika vrata na scenu, naime sa albumima “Vjestina” 1 (2004 godine) i 2 (2006 godine). Kako ste dosli na ideju da izdate takav jedan album, kako je nastao taj koncept, i na koji nacin ste izvrsili selekciju pjesama koje ce se naci na jednom i drugom disku?

Massimo: Pa taj album nije trebao tako izgledati. Nakon koncerta posvecenog Arsenu Dedicu u Opatiji, kritika se raspisala o nevjerovatnom otkricu – mene. O nekome ko je tu jos od 1983. godine. I poceli su pisati o tome da ja moram obraditi neke Arsenove pjesme, jer predstavljaju jedno osvjezenje. Malo smo mi sa tim cekali, pa se razvuklo. Onda se naredne godine desio koncert posvecen pjesmama Zdenka Runica. I tamo sam takodje ostavio dobar dojam. Nekoliko dana nakon toga neka manifestacija na kojoj je bilo predvidjeno da dodje Gibonni sa Oliverom, da pjevaju par pjesama. Medjutim, Gibonni je tada imao problem sa okom, te me je zamolio da ga zamjenim. Tada mi je postalo jasno da meni defragmentacija pjesama i Gibonnija, i Runica, ide od ruke. Jednostavno uzmem te pjesme, defragmentiram ih na osnovne boje od kojih mislim da su napravljene i onda radim vlastitu sliku. Njima se to jako dopalo. I tu je jako pomogao Drazen Turina (Sajeta) iz Istre, koji je sam predlozio da pripomogne pri odabiru pjesama, jer ima nevjerovatnu kolekciju LP-jeva iz stare Juge, prakticno od pocetaka Jugotona. On je imao veliko akumulirno znanje te je vise bio fan nego profesionalac u toj prici. Prisao je kao neko ko bi zelio cuti te pjesme u nekoj drugoj obradi. I tako se dogodila i “Gracija” koju smo totalno izokrenuli. Sretno je to sve skupa ispalo. Kolege su to pocele hvaliti. Ali vec na drugoj “Vjestini” dolazi i povratak autorskim pjesmama. Nisam tu zelio zaglibiti kao Rod Stewart sa “Great American Songbook”, samo picis jer ide. Nikad nisam bio takav. Ja cu bas tada promjeniti smjer, jer mislim da su te promjene strahovito vazne.

Milan: Da se dotaknemo rada na novom albumu. Trenutno ste izdali dva singla “Tisucu ljudi” i “Neka ti plove brodovi”. Da li imate neke nove saradnike i da li su tu kao i obicno Zoran Predin, Niksa Bratos i Predrag Martinjak?

Massimo: Martinjak i Niksa su tu. Predin za ovaj album nije nista stvarao, ali je fantasticnu pjesmu napisao Sergej Cetkovic. Morate shvatiti da ja kroz zivot preferiram neciju osobnost a ne njegov profesionalizam. Meni je jako bitno da je neko dobar, da ja sa tom osobom mogu djeliti putovanja, da je ta osoba prijatna… Picasso je bio veliki genijalac ali veoma neprijatna, arogantna, sarkasticna osoba. Ja imam super suradnike i tako ih biram, prema osobnosti. Sergej mi se cinio kao jedan veoma pristojan mladi gospodin ali je napisao nevjerovatnu pjesmu koju smo premijerno izveli u Sava Centru, drugog dana, kao posebno iznenadjenje. Jedva cekam da se sve to zavrisi. Bice jos nekih dueta, tacnije suradnji sa jednim bendom. Ja imam srecu – e sada, da li je to sreca ili minuli rad. Ja nikada u zivotu nisam platio kompoziciju. Na kraju ispadne da je kompozitorima mnogo bolje raditi sa mnom ako nema nikakvih finansija u pocetku. Ali ako bude uspjesno, kasnije se i te kako pokazuju finansijski rezultati. Svi u suradnju sa mnom idu iz umjetnosti i uopste ih ne zanima sta ce se sa tim kasnije dogoditi. I jedino takav stav te moze dovesti do uspjeha. Ako si gladan uspjeha i hitova, to nece ici…

Milan: Jedno pitanje za sami kraj. Ako se dobro sjceam, zadnji put ste nastupali u Becu u teatru Akzent prije dvije godine za dane Hrvatske glazbe. Da li mozemo ocekivati novi nastup nakon izdavanja albuma koji se najavljuje za sledecu godinu (2018)?

Massimo: Apsolutno, ako se meni neko iz Beca javi. Teatar Akzent je fenomenalno mjesto sa izvrsnim razglasom. Ozbiljni su zvucnici u tom teatru. Osim toga, ranije sam nastupao u Porgy and Bess-u zajedno sa Matijom (Dedicem). To su velike stvari kada sviras jazz u klubu gdje je svirao Miles Davis. Onako, malo te trnci uhvate. To su stvari za koje se isplati zivjeti.

Milan: Massimo, puno hvala na izdvojenom vremenu i zelim Vam uspjesan nastup veceras u Kotoru.

Massimo: Puno hvala i drago mi je da se stvar cuje i u Austriji.

Razgovor vodjen u Kotoru, u decembru 2017. godine

Intervju sa Irenom Blagojevic: “Radim ono sto volim, a pustam ideje i emocije da pronadju svoj put”

* Razgovor vodjen u Beogradu, u julu 2017. godine

Milan: Sa nama veceras, Irena Blagojevic. Hvala sto si nasla vremena da odgovoris na par pitanja i predstavis svoje muzicko stvaralastvo. Kako bi najjednostavnije definisala muzicki pravac kojim se bavis?

Irena: Hvala lijepo. Prije svega jedan veliki pozdrav za tebe i sve slusaoce. Pa to je zaista jedno tesko pitanje, jer bih od pocetka trebala da se bavim formom da bi to ustanovila. U sustini pustam ideje i emocije da pronadju neki svoj put, a one se kod mene zasnivaju na vrsti muzike koju privatno volim da slusam i koju sam voljela kao mlada – a to je pop, soul i jazz. Kada je u pitanju prvi album “Jutro bez ljubavi”, na njemu mi se cini da je imalo i nekih rock elemenata. Drugi me je album uveo u neku drugu emociju, kroz komponovanje i stvaranje, i prosto se ta stara skola jazz-a nametnula sama po sebi. To je, mogu slobodno reci, jedan veoma dobro definisan pop/jazz album.

Milan: Sto se tice jazz muzike u Srbiji – da li ima prostora i interesovanja publike za tu vrstu muzike?

Irena: Kada je u pitanju autorska muzika, to je neobicno za nasu sredinu i nema mnogo ljudi koji se tim bave. Medjutim, ima mnogo mladih i talentovanih izvodjaca jazz muzike ali i onih koje jazz muzika inspirise. Kada je autorski rad u pitanju, zaista je jako malo ljudi koji se tim bave. Treba spomenuti moju dragu koleginicu Lenu Kovacevic, a ostalo je uglavnom instrumentalna jazz muzika. Stoga mi se cini da je to jako mala grupa ljudi koja voli koja i postuje jazz, i kojoj ta muzika nesto znaci.

Milan: Do sada si izdala dva albuma, “Jutro bez ljubavi” 2010 godine i “Blistavi grad” 2016 godine za PGP RTS. Da li si zadovoljna sa uspjehom ovih albuma kao i sa postignutim kritikama?

Irena: Zaista sam jako zadovoljna. Na startu to Iskreno nisam ocekivala, niti sam o tome razmisljala. Ideja mi je bila da uradim nesto sto je potpuno drugacije na nasoj sceni, te da ponudim ljudima da cuju nesto, prije svega kvalitetno, a prosto se dalje sve odvijalo samo po sebi. Ljudi u ustanovama, kao sto je Sava Centar ili Dom Omladine, prepoznali su da je to nesto interesatno i potpuno drugacije. Vec sa prvim albumom smo napravili veliki solisticki koncert, 2011. godine u Domu Omladine, koji je zaista odlicno prosao. Nakon toga sam nastupila i na summer jazz festivalu u veceri “Dame pjevaju blues”  sa koleginicom Anom Popovic, blues gitaristkinjom. To je bio jedan divan koncert i nastup. Inace, publiku treba edukovati kada je u pitanju jazz, jer tu vrstu muzike slusa jako mali broj ljudi. Ja se borim za kvalitet, za nesto sto ce ostati i sto se moze slusati u nekim drugim vremenima, nadam se i poslije mene.

Milan: Druga ljubav to je flauta, skola flaute. Kako si uopste odlucila da se oprobas kao tekstopisac i interpretator?

Irena: Ja sam diplomirala na fakultetu muzicke umjetnosti u Beogradu, na klasicnoj muzici, i svakako da posjedujem jednu veliku ljubav prema tome. Medjutim, u nekim godinama dosla sam do svoje sopstvene spoznaje da mi to nije dovoljno i da bi zeljela nesto vise od toga. I tako sa pocela, zajedno sa mojim prijateljem, inace sjajnim gitaristom Nebojsom Zulfikarpasicem, da radimo zajedno muziku. Prosto negdje me je i on motivisao i dao mi ideje da probam da radim nesto svoje. To je krenulo neocekivano dobro, ideje su same navirale, komponovala sam danima i imala sam fantasticnu inspiraciju. Nekako sam se samo bacila u tu pricu, i stvarno je urodilo plodom.

Milan: Istakla si da si uspjela da se distanciras od tzv. estrade u Srbiji?

Irena: To je svakako istina. Prije svega, radim ono sto volim. Radim u skoli “Master Blaster”, pop/rock skoli. Klincima predajem i ucim ih pjevanjem. Pored toga imam i svoju skolu pjevanja, nesto vise za starije polaznike i one koji se interesuju za solo jazz muziku. Pored toga imam i nastupe privatno, povremeno i koncerte. Globalno gledano, i imam srece sa onim sto volim, a mislim da je to i ideja bavljenja muzikom. A sto se tice estrade – meni je to nekako suvise komplikovano i tesko, opterecujuce. Mislim da se previse polaze energije na stvari koje nisu bitne. Ono sto je bitno, to ce ostati. A to je muzika, sve ostalo je prolazno.

Milan: Sto se tice izvodjaca iz bivse Jugoslavije, postoji li neko ime sa kojim bi zeljela da saradjujes u buducnosti?

Irena: Pa voljela bih da saradjujem npr. sa Matijom Dedicem. Ja sam zaista veliki fan Gabi Novak i Arsena (Dedica) i onog njihovog bozanstvenog albuma sa Matijom “Ni ti, ni ja”. Mislim da je to album koji sa slusala neprestano, godinama, i negdje me je inspirisao kada sam ulazila u svoju vrstu muzike. Veliki sam fan i Josipe Lisac, jos od djetinjstva. Kao neko ko se bavi pjevanjem, uvijek sam se fokusirala na neke bliske stilove i izvodjace. Volim kompletnu ex-yu scenu, puno toga volim, ali sam se vezivala za stvari koje su mi po senzibilitetu bliske. Naravno tu je i Zdenka Kovacicek, koja je takodje fantasticna. Zaista je bilo dosta divnih izvodjaca i steta sto ne zivimo u tom vremenu.

Milan: Gdje beogradjani mogu da te cuju, osim festivalskih i koncertnih nastupa?

Irena: Ja sam zadnjih godinu dana prestala sa cover jazz svirkama. Nekako se vise posvecujem svom licnom radu i komponovanju, sviranju flaute i jazz-a na flauti. Zelim da napredujem i da imam sto vise kreativnih ideja. Tako sam se ovu godinu dana posvetila, prije svega, pedagogiji i koncertima. Imala sam jedan divan koncert, ponovo u Domu Omladine i to nakon pet godina, ovaj put na svjetski dan jazz-a, 30-tog aprila. Koncert je snimao RTS, tako da ce vec u septembru premijerno biti i prikazan. Snimala sam i sjajnu emisiju “tri boje zvuka” na RTS-u i trudila sam se da promovisem album “Blistavi grad” koji je izasao u oktobru 2016. godine. Ipak u danasnje vrijeme treba uloziti dosta truda i pribliziti svoje stvaralastvo publici.

Milan: Irena, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da ce publika u Becu imati priliku da cuje kvalitetnu muziku koju radis.

Irena: Iskreno se i ja nadam. Bilo bi mi zadovoljstvo i da po prvi put dodjem u Bec, a jos veca da napravim koncert.

Intervju sa Edoom Maajkom “Jedva sam cekao da se vratim u Zagreb”

Razgovor vodjen u Becu, u decembru 2016. godine

Milan:  U zadnje 4 godine ste se povukli iz muzickog zivota. Da li ste se mogli totalno iskljuciti i kakav je osjecaj ponovo biti u studiju?

Edo: Pa nisam bio 4 godine  u studiju, ali sam nastupao. Imao sam dosta nastupa, preko ljeta i zime sam najvise radio. Studio mi jeste nedostajao. U Zagrebu sam slozio novi bend koji je nevjerovatan. Opet sam imao srece privuci visokotalentirane ljude. Skinuli smo neke stare stvari, a poceli smo da radimo i na novim pjesmama. Do nove godine planiramo izdati dvije stvari, nakon nove godine isto tako, a onda do ljeta i citavu plocu.

Milan: Na pocetku karijere imali ste dosta socijalno i politicki angazovanih tekstova. Sta vas trenutno inspirise za pisanje tekstova i da li se fokus vremenom promjenio?

Edo: Znatizelja je jos uvijek tu. Pokusavam naci neke nove aspekte na neku temu, pogledati sa druge strane, koja ce izazvati pricu, diskusiju, obratiti pozornost ljudima… Ali vecinom su neke dublje i plice psiholoske teme. Recimo imamo pjesmu “od sjutra, od sjutra” koja govori o odgadjanju… Ono kao, nesto se poceti raditi od sjutra, i sve se nesto prolongira i tako prolaze zivoti i zivoti. I moj, a i ljudi oko mene – nevjerovatna stvar. Ima tema o gledanju socijalnog i politickog zivota na Balkanu, o gledanju globalnopg aspekta, sada u nekom vremenu ponovnog budjenja polufasizma. Imam i dosta ljubavnih tema. Ma bice zanimljiv album, pravo.

Milan: Vec ste to spomenuli. “Krcka” se polako novi album, a izasla su do sada dva singla “No pasaran” i “Ojojoj”. Prva pjesma je bila inspirisana ocito svim desavanjima u Evropi nakon teroristickih napada u Parizu, jacanja desnice. Sa druge strane “Ojojoj” je u nekom drugom fazonu prozivanja hejtera. Da li se na osnovu ove dvije pjesme moze vec naslutiti sta publika moze da ocekuje od novoga albuma i da li mozemo da ocekujemo klubske beatove, pravi tvrdi hiphop ili mozda neke “zive” instrumentale sa bendom?

milan_edoEdo: Pa bice i jednog i drugog. Bice sigurno stvari sa bendom, a bice i stvari koje su radjene na Koolade-ovu produkciju. Nisam siguran jos uvijek kako cu sve to koncipirati, ali poslozice mi se to sve do ljeta. Lagano cu izbacivati jednu po jednu stvar jer je sada glupo izbaciti materijal sa 15 pjesama odjednom, tako da ti 13 pjesama propadne. To ne zelim da mi se desi, fakat. Objavicemo lagano 2-3 stvari dok se skupi neki hype oko tog materijala, a onda cu ga staviti u neki paket, neku formu. Ne znam vise ni koji je to format – nije to ni CD… Mozda bi to bio vinyl, ali ni za to ljudi vise nemaju para, tako da skontacemo nesto. Ne mislim se micati iz klupske scene, niti od benda. Sa bendom nisam vec dugo radio,  sigurno 4-5 godina, a skupio sam nevjerovatnu ekipu i sa svake probe izadjem kao najslabija karika [smjeh]. To me motivira uzasno za rad i jedva cekam da napravim  jos koju stvar sa bendom da vidim kako ce sve to kliknuti. Ali iskreno da kazem, kocept cijeli albuma, kako i sta i kako cemo raditi, to jos nije definisano. To se samo od sebe napravi.

Milan: Poceli ste da saradjujete na startu karijere sa Shot-om iz Elementala. Nakon toga ste saradjivali i jos uvijek saradjujete sa Kolade-om, prije toga sa Dash-om. Da li ste otvoreni za saradnju sa mladim producentima?

Edo: Jesam, ja sam radio na “Strajku mozga” sa Billain-om. To je jedan mladi producent iz Bosne kojeg sam imao i na albumu “Stigo Cumur”. On je odradio ovaj put vecinu albuma i dosta se to osjeti na elektronici njegovoj, na njegovom sound-u. Volim uvijek poslusati nekog novog producenta, ali ako me uspije naci u tom odredjenom trenutku… To je jako zajebano, jako nezahvalno. Najbolje je u biti doci negdje, sresti se sa likom i onda biti u studiju sa njim par sati, slusati, i onda sloziti nesto. Ali svi imaju malo vremena za to. Kada mozemo biti, kao sa Billain-om par dana skupa, neki koncept da osmislimo, to je onda zakon. Ali, generalno, uvijek sa bio otvoren za nove producente.

Milan: Posto pripadam i toj starijoj gardi koja voli prave hiphop beat-ove, a vidim i na internetu da fanovi Eda Maajke sa samog pocetka karijere veoma zele da cuju beat-ove kao sto je stvar “Sta ce rec” sa Arsenom [Dedicem] i DJ Goce-om, ili neki stariji beat tipa “Svuda sam bija, sve vidija”. Mozemo li da ocekujemo takvu vrstu beat-ova na novom albumu ili se prilagodjavamo nekom modernijem zvuku?

strajk_mozgaEdo: Ako me u nekom odredjenom trenutku pogodi neki beat. Ja imam  starih beat-ova koje sam pokupio od ljudi prije 5 godina. Imam ogromnu kolekciju beat-ova kod kuce, a oni ni ne znaju da ja to imam [smjeh]. Tako da, ako nesto radim i padne mi za uho. Mene trendovi ne zanimaju, jer ako mi se nesto svidi na tu stvar – to je to! Ali moram priznati da mi vise nije izazov raditi na takve beat-ove. Mislim jeste, ako ce me pogoditi producent u odredjenom trenutku. Ali sada da idem traziti takvu produkciju, to ne. Jedinom ako cujem neki dobar sample na MPC-ju kad dodjem kod Goceta, kad mi puste, pa me opet zaintrigira.

Milan: Koji je radni naziv albuma i za koji label treba da izadje?

Edo: Za sada jos uvijek nemam label. Na label-u sam mog prijatelja Mire Vidovica – studio Morris. Jos mi niko nikakve finansije nije dao… Sada je to nekako i sve teze i teze naci kod izdavaca, jer izdavastvo je palo na marginu. Ja mislim da izdavastvo vise i nije potrebno. Nisam siguran kako ce se sve to odigrati u sledecih 5 godina na svjetskom trzistu, ali mislim da ce izdavastvo nestati vrlo brzo. Vidjecemo kako ce to ici. Nisam opterecen sa izdavacom, jer postoji mnogo izvodjaca kojima ne treba izdavac. Jednostavno se samoreklamiraju na drustvenim mrezama. To je jedan drugaciji pristup, koji je nov za mnogo ljudi, kao i za mene.

Milan: I jedno pitanje za sami kraj. Nisam siguran da li se to vec sprovelo u dijelo: planirali ste se vratiti na Balkan, iz Tel Aviva. Kako je raditi na relaciji Tel-Aviva-Sarajevo-Zagreb i uskladjivati sve te obaveze?

Edo: Da, vratio sam se. Vec sam dva mjeseca U Zagrebu. Za obaveze si morao unaprijed sve te stvari planirati, a ja fakat nisam covjek od planova. Tako da me to totalno sputavalo. Dosta stvari sa zadnje ploce smo napravili tako – mozda i cijelu zadnju plocu sam tako slozio. Ja dobijem nesto, pa odradim, pa posaljem covjeku, pa mu objasnim zasto je to tako, pa onda on to skonta, pa pita da li bi mogli ovako…U sustini, proces koji uzima mnogo vise vremena. Tako da, ovo mi je sad puno draze i bolje. Nedostajao mi je Zagreb puno…

Milan: Nostalgija, ili?

Edo: Pa, ono, neka raja i grad kao grad. Ja sam odrastao tamo i jedva sam se cekao vratiti u Zagreb.

Milan: Hvala Edo i zelim super nastup nocas.

Edo: Hvala puno.

Intervju sa Mladenom Maticevicem, scenaristom i rediteljem filma “Nebeska tema” o Vladi Divljanu

* Telefonski razgovor vodjen u maju 2017. godine

Milan: Sa nama veceras scenarista i reditelj Mladen Maticevic, koji ce nam nesto vise reci o novom projektu – filmu poscevenom zivotu i radu frontmena grupe “Idoli”, Vladi Divljanu, koji je zivio i stvarao u Becu. Jedno pitanje na samom startu: Kako ste dosli na ideju da radite ovaj dugometrazni dokumentarni i film i koji su sledeci koraci u realizaciji filma?

Mladen: Dobrto vece Vama i svim slusaocima. Ideja da se pravi taj film je nastala kao sto i uvijek biva kada zelite da radite film o nekome ko je veliki umjetnik. Za mene je Vlada Divljan bio heroj moje mladosti i velikog broja ljudi u Beogradu i u bivsoj Jugoslaviji. Osim toga ga smatram za velikog kantautora bivse zemlje. Zapravo ta dva razloga, subjektivni i objektivni, su doveli do toga da ja krenem u to snimanje.

Milan: Mozete nam vec sada otkriti ko ce ucestvovati sve u filmu i na osnovu kojih kriterijuma ste donijeli odluku koga cete pozvati na snimanje dokumentarnog filma?

IMG_1991Mladen: Pa u filmu “Nebeska tema” ce ucestvovati mnogi poznati muzicari, ali i manje poznati ljudi. Svi oni su na neki nacin imali veze sa Divljanom, njegovim zivotom ili radom. Veoma je tesko pobrojati sve ljude koji ucestvuju, jer ih ima zaista puno za jedan dokumentarni film. Probacu da navedem neke i nadam se da nekoga necu zaboraviti. Pocinjemo od Srdjana Gojkovica Gileta, tu je Dusan Kojic Koja, Zdenko Kolar i Srdjan Saper (bivsi clanovi grupe “Idoli”), Momcilo Bajagic Bajaga, Maks Jurcic (bivsi gitarista grupe Vjestice, koji danas predvodi Ljetno kino bend), Darko Rundek…To bi bila ta, uslovno receno, Vladina generacija. Od mladjih muzicara ucestvuje kompletna grupa Jarboli, Dejan Vucetic Vuca (frontmen grupe Darkwood Dub), mladi beogradski kantautor Dusan Strajnic (alias Stray Dogg) koji u filmu izvodi naslovnu numeru “Nebeska tema” zajedno sa Aleksandrom Sandorovim, tu je i Bojana Vunturisevic, pjevacica nekadasnjeg benda Svi na Pod! i neki drugi ljudi koji nisu iz svjeta muzike, kao Momcilo Rajin, vladini prijatelji, naravno vladina supruga i njegovi sinovi. Dakle, tu je veliki broj ljudi, a sve njih povezuje da su imali vezu sa Divljanom, ili bar da je njihov rad inspirisan njegovom muzikom.

Milan: Jedna druga tema koja je prilicno interesantna i novija na nasim prostorima je i finansiranje citavog projekta. Da li ste kontaktirali odredjene drzavne institucije u Srbiji i Hrvatskoj u vezi finansiranja izrade filma i kako ste dosli na ideju da finansiranje odradite preko interneta, putem crowdfundinga?

divljan1Mladen: Mi smo poceli da snimamo film prije godinu dana sa privatnim novcem nekoliko divljanovih prijatelja. Kasnije smo usli u normalnu proceduru za finansiranje filmova u Srbiji i konkurisali filmskom centru srbije i dobili novac, jer smo bili prvi na listi za dokumentarne filmove. Cak smo dobili i finansijka sredstva od opstine Palilula. U tom smislu, mi smo imali privatnu i institucionalnu podrsku. Sad smo i konkurisali za hrvatsli filmski fond. Ali ovaj film je specifican po kompleksnosti njegove realizacije. Ako samo pomenem da se on snima u Beogradu, Zagrebu, Rovinju, Becu, na Bracu i mozda jos nekim gradovima sada u dosnimavanju, vasim slusaocima ce biti jasno da je rjec o necemu veoma kompleksnom, a samim tim i skupom. Ovaj film nadilazi budzete standardnog dokumentarnog filma, ne samo zbog lokacija, nego zbog velike kolicine ucesnika i numera koje oni snimaju i zbog stvari koje kasnije treba preduzeti u postprodukciji slike i zvuka. Buduci da je taj budzet velik za Srbiju i standarde finansiranja filmova, odlucili smo po prvi put u istoriji da pokusamo sa crowfunding kampanjom. Postavili smo kratke trejlere i informacije o filmu na sajt indiegogo i ponudili publici da nam pomogne u finansiranju filma. Sa jedne strane, da sa malim donacijama pomogne da se film zavrsis, a sa druge strane da postane ko-producent u smislu da vi podrzavate snimanje filma vasim finansijskim sredstvima, a sa druge strane tim gledaocima nudite na provjeru to sto radite. Oni na neki nacin odredjuju koji ce se filmovi snimiti. U standardnom procesu finansiranja kroz drzavne fondove vama sudbinu odredjuju komisije od nekoliko clanova. Te komisije smo takodje prosli veoma uspjesno, ali ovdje u crowdfundingu zapravo vi nudite publici mogucnost da se izjasni o vasem filmu. Ako je to prihvaceno pozitivno, vi dobijate novac da se film zavrsiti. To je ta dvosmjerna komunikacija koja je buducnost finansiranja filmova u godinama koje nailaze.

Milan: Da jos jednom ponovimo sta tacno treba da se uradi da bi se ucestvovalo u finansiraju izrade filma?

Mladen: Stvari stoje ovako – svako ko zeli da podrzi treba da ode na facebook stranicu naseg filma. Tu ce pronaci link za indiegogo, kao i dugme na kojem pise “back it”, na koje se klikne i pomocu kartice izvrsi uplata od 1 do XY dolara. Naravno, ta uplata se odmah vidi na jednoj skali, i osoba koja je uplatila je izlistana kao jedan od donatora, a tu se i vidi kako trenutno napreduje skupljanje sredstava za film.

Milan: Jedno pitanje za kraj – kako trenutno napreduje snimanje filma i kada ste planirali premijeru filma? Da li ste planirali distribuciju i projekcije koje bi se radile ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, nego i izvan prostora balkana i bivse Jugoslavije?

Mladen: Do sada smo snimili i izmontirali oko 80% filma i ocekujemo da nastavimo sa snimanjem filma od 15 juna, ako kampanja bude uspjesna. Ako se to desi, film cemo zavrsiti do kraja godine, tako da ocekujem da u novembru ili decembru imamo premijeru u Beogradu i Zagrebu, a onda i u ostalim gradovima bivse zemlje. Poslije toga planirane su projekcije u regionu, a i sire, svuda gdje ima nasih ljudi i gdje bi ljudi bili zainteresovani da gledaju takav film. Tu je Bec kao jedan od takvih gradova, posebno i zbog cinjenice da i Vladina porodica zivi u Becu. Mi cemo svakako imati distribuciju van Srbije i Hrvatske.

Milan: G-dine Maticevic, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se brzom zavrsetku filma, a nakon toga i uspjesnoj projekciji u Srbiji, Hrvatskoj, a onda i sire…

Mladen: Hvala Vam na tim ljepim zeljama, a nadam se da cemo se vidjeti na nekoj od projekcija u Becu naredne godine. Pozdrav Vama i Vasim slusaocima.

Podrzite projekat na indiegogo:

https://www.indiegogo.com/projects/nebeska-tema-film-o-vladi-divljanu#/