* Razgovor vodjen u Beogradu, u julu 2017. godine
Milan: Sa nama veceras, Irena Blagojevic. Hvala sto si nasla vremena da odgovoris na par pitanja i predstavis svoje muzicko stvaralastvo. Kako bi najjednostavnije definisala muzicki pravac kojim se bavis?
Irena: Hvala lijepo. Prije svega jedan veliki pozdrav za tebe i sve slusaoce. Pa to je zaista jedno tesko pitanje, jer bih od pocetka trebala da se bavim formom da bi to ustanovila. U sustini pustam ideje i emocije da pronadju neki svoj put, a one se kod mene zasnivaju na vrsti muzike koju privatno volim da slusam i koju sam voljela kao mlada – a to je pop, soul i jazz. Kada je u pitanju prvi album “Jutro bez ljubavi”, na njemu mi se cini da je imalo i nekih rock elemenata. Drugi me je album uveo u neku drugu emociju, kroz komponovanje i stvaranje, i prosto se ta stara skola jazz-a nametnula sama po sebi. To je, mogu slobodno reci, jedan veoma dobro definisan pop/jazz album.
Milan: Sto se tice jazz muzike u Srbiji – da li ima prostora i interesovanja publike za tu vrstu muzike?
Irena: Kada je u pitanju autorska muzika, to je neobicno za nasu sredinu i nema mnogo ljudi koji se tim bave. Medjutim, ima mnogo mladih i talentovanih izvodjaca jazz muzike ali i onih koje jazz muzika inspirise. Kada je autorski rad u pitanju, zaista je jako malo ljudi koji se tim bave. Treba spomenuti moju dragu koleginicu Lenu Kovacevic, a ostalo je uglavnom instrumentalna jazz muzika. Stoga mi se cini da je to jako mala grupa ljudi koja voli koja i postuje jazz, i kojoj ta muzika nesto znaci.
Milan: Do sada si izdala dva albuma, “Jutro bez ljubavi” 2010 godine i “Blistavi grad” 2016 godine za PGP RTS. Da li si zadovoljna sa uspjehom ovih albuma kao i sa postignutim kritikama?
Irena: Zaista sam jako zadovoljna. Na startu to Iskreno nisam ocekivala, niti sam o tome razmisljala. Ideja mi je bila da uradim nesto sto je potpuno drugacije na nasoj sceni, te da ponudim ljudima da cuju nesto, prije svega kvalitetno, a prosto se dalje sve odvijalo samo po sebi. Ljudi u ustanovama, kao sto je Sava Centar ili Dom Omladine, prepoznali su da je to nesto interesatno i potpuno drugacije. Vec sa prvim albumom smo napravili veliki solisticki koncert, 2011. godine u Domu Omladine, koji je zaista odlicno prosao. Nakon toga sam nastupila i na summer jazz festivalu u veceri “Dame pjevaju blues” sa koleginicom Anom Popovic, blues gitaristkinjom. To je bio jedan divan koncert i nastup. Inace, publiku treba edukovati kada je u pitanju jazz, jer tu vrstu muzike slusa jako mali broj ljudi. Ja se borim za kvalitet, za nesto sto ce ostati i sto se moze slusati u nekim drugim vremenima, nadam se i poslije mene.
Milan: Druga ljubav to je flauta, skola flaute. Kako si uopste odlucila da se oprobas kao tekstopisac i interpretator?
Irena: Ja sam diplomirala na fakultetu muzicke umjetnosti u Beogradu, na klasicnoj muzici, i svakako da posjedujem jednu veliku ljubav prema tome. Medjutim, u nekim godinama dosla sam do svoje sopstvene spoznaje da mi to nije dovoljno i da bi zeljela nesto vise od toga. I tako sa pocela, zajedno sa mojim prijateljem, inace sjajnim gitaristom Nebojsom Zulfikarpasicem, da radimo zajedno muziku. Prosto negdje me je i on motivisao i dao mi ideje da probam da radim nesto svoje. To je krenulo neocekivano dobro, ideje su same navirale, komponovala sam danima i imala sam fantasticnu inspiraciju. Nekako sam se samo bacila u tu pricu, i stvarno je urodilo plodom.
Milan: Istakla si da si uspjela da se distanciras od tzv. estrade u Srbiji?
Irena: To je svakako istina. Prije svega, radim ono sto volim. Radim u skoli “Master Blaster”, pop/rock skoli. Klincima predajem i ucim ih pjevanjem. Pored toga imam i svoju skolu pjevanja, nesto vise za starije polaznike i one koji se interesuju za solo jazz muziku. Pored toga imam i nastupe privatno, povremeno i koncerte. Globalno gledano, i imam srece sa onim sto volim, a mislim da je to i ideja bavljenja muzikom. A sto se tice estrade – meni je to nekako suvise komplikovano i tesko, opterecujuce. Mislim da se previse polaze energije na stvari koje nisu bitne. Ono sto je bitno, to ce ostati. A to je muzika, sve ostalo je prolazno.
Milan: Sto se tice izvodjaca iz bivse Jugoslavije, postoji li neko ime sa kojim bi zeljela da saradjujes u buducnosti?
Irena: Pa voljela bih da saradjujem npr. sa Matijom Dedicem. Ja sam zaista veliki fan Gabi Novak i Arsena (Dedica) i onog njihovog bozanstvenog albuma sa Matijom “Ni ti, ni ja”. Mislim da je to album koji sa slusala neprestano, godinama, i negdje me je inspirisao kada sam ulazila u svoju vrstu muzike. Veliki sam fan i Josipe Lisac, jos od djetinjstva. Kao neko ko se bavi pjevanjem, uvijek sam se fokusirala na neke bliske stilove i izvodjace. Volim kompletnu ex-yu scenu, puno toga volim, ali sam se vezivala za stvari koje su mi po senzibilitetu bliske. Naravno tu je i Zdenka Kovacicek, koja je takodje fantasticna. Zaista je bilo dosta divnih izvodjaca i steta sto ne zivimo u tom vremenu.
Milan: Gdje beogradjani mogu da te cuju, osim festivalskih i koncertnih nastupa?
Irena: Ja sam zadnjih godinu dana prestala sa cover jazz svirkama. Nekako se vise posvecujem svom licnom radu i komponovanju, sviranju flaute i jazz-a na flauti. Zelim da napredujem i da imam sto vise kreativnih ideja. Tako sam se ovu godinu dana posvetila, prije svega, pedagogiji i koncertima. Imala sam jedan divan koncert, ponovo u Domu Omladine i to nakon pet godina, ovaj put na svjetski dan jazz-a, 30-tog aprila. Koncert je snimao RTS, tako da ce vec u septembru premijerno biti i prikazan. Snimala sam i sjajnu emisiju “tri boje zvuka” na RTS-u i trudila sam se da promovisem album “Blistavi grad” koji je izasao u oktobru 2016. godine. Ipak u danasnje vrijeme treba uloziti dosta truda i pribliziti svoje stvaralastvo publici.
Milan: Irena, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da ce publika u Becu imati priliku da cuje kvalitetnu muziku koju radis.
Irena: Iskreno se i ja nadam. Bilo bi mi zadovoljstvo i da po prvi put dodjem u Bec, a jos veca da napravim koncert.
Edo: Pa bice i jednog i drugog. Bice sigurno stvari sa bendom, a bice i stvari koje su radjene na Koolade-ovu produkciju. Nisam siguran jos uvijek kako cu sve to koncipirati, ali poslozice mi se to sve do ljeta. Lagano cu izbacivati jednu po jednu stvar jer je sada glupo izbaciti materijal sa 15 pjesama odjednom, tako da ti 13 pjesama propadne. To ne zelim da mi se desi, fakat. Objavicemo lagano 2-3 stvari dok se skupi neki hype oko tog materijala, a onda cu ga staviti u neki paket, neku formu. Ne znam vise ni koji je to format – nije to ni CD… Mozda bi to bio vinyl, ali ni za to ljudi vise nemaju para, tako da skontacemo nesto. Ne mislim se micati iz klupske scene, niti od benda. Sa bendom nisam vec dugo radio, sigurno 4-5 godina, a skupio sam nevjerovatnu ekipu i sa svake probe izadjem kao najslabija karika [smjeh]. To me motivira uzasno za rad i jedva cekam da napravim jos koju stvar sa bendom da vidim kako ce sve to kliknuti. Ali iskreno da kazem, kocept cijeli albuma, kako i sta i kako cemo raditi, to jos nije definisano. To se samo od sebe napravi.
Edo: Ako me u nekom odredjenom trenutku pogodi neki beat. Ja imam starih beat-ova koje sam pokupio od ljudi prije 5 godina. Imam ogromnu kolekciju beat-ova kod kuce, a oni ni ne znaju da ja to imam [smjeh]. Tako da, ako nesto radim i padne mi za uho. Mene trendovi ne zanimaju, jer ako mi se nesto svidi na tu stvar – to je to! Ali moram priznati da mi vise nije izazov raditi na takve beat-ove. Mislim jeste, ako ce me pogoditi producent u odredjenom trenutku. Ali sada da idem traziti takvu produkciju, to ne. Jedinom ako cujem neki dobar sample na MPC-ju kad dodjem kod Goceta, kad mi puste, pa me opet zaintrigira.
Mladen: Pa u filmu “Nebeska tema” ce ucestvovati mnogi poznati muzicari, ali i manje poznati ljudi. Svi oni su na neki nacin imali veze sa Divljanom, njegovim zivotom ili radom. Veoma je tesko pobrojati sve ljude koji ucestvuju, jer ih ima zaista puno za jedan dokumentarni film. Probacu da navedem neke i nadam se da nekoga necu zaboraviti. Pocinjemo od Srdjana Gojkovica Gileta, tu je Dusan Kojic Koja, Zdenko Kolar i Srdjan Saper (bivsi clanovi grupe “Idoli”), Momcilo Bajagic Bajaga, Maks Jurcic (bivsi gitarista grupe Vjestice, koji danas predvodi Ljetno kino bend), Darko Rundek…To bi bila ta, uslovno receno, Vladina generacija. Od mladjih muzicara ucestvuje kompletna grupa Jarboli, Dejan Vucetic Vuca (frontmen grupe Darkwood Dub), mladi beogradski kantautor Dusan Strajnic (alias Stray Dogg) koji u filmu izvodi naslovnu numeru “Nebeska tema” zajedno sa Aleksandrom Sandorovim, tu je i Bojana Vunturisevic, pjevacica nekadasnjeg benda Svi na Pod! i neki drugi ljudi koji nisu iz svjeta muzike, kao Momcilo Rajin, vladini prijatelji, naravno vladina supruga i njegovi sinovi. Dakle, tu je veliki broj ljudi, a sve njih povezuje da su imali vezu sa Divljanom, ili bar da je njihov rad inspirisan njegovom muzikom.
Mladen: Mi smo poceli da snimamo film prije godinu dana sa privatnim novcem nekoliko divljanovih prijatelja. Kasnije smo usli u normalnu proceduru za finansiranje filmova u Srbiji i konkurisali filmskom centru srbije i dobili novac, jer smo bili prvi na listi za dokumentarne filmove. Cak smo dobili i finansijka sredstva od opstine Palilula. U tom smislu, mi smo imali privatnu i institucionalnu podrsku. Sad smo i konkurisali za hrvatsli filmski fond. Ali ovaj film je specifican po kompleksnosti njegove realizacije. Ako samo pomenem da se on snima u Beogradu, Zagrebu, Rovinju, Becu, na Bracu i mozda jos nekim gradovima sada u dosnimavanju, vasim slusaocima ce biti jasno da je rjec o necemu veoma kompleksnom, a samim tim i skupom. Ovaj film nadilazi budzete standardnog dokumentarnog filma, ne samo zbog lokacija, nego zbog velike kolicine ucesnika i numera koje oni snimaju i zbog stvari koje kasnije treba preduzeti u postprodukciji slike i zvuka. Buduci da je taj budzet velik za Srbiju i standarde finansiranja filmova, odlucili smo po prvi put u istoriji da pokusamo sa crowfunding kampanjom. Postavili smo kratke trejlere i informacije o filmu na sajt indiegogo i ponudili publici da nam pomogne u finansiranju filma. Sa jedne strane, da sa malim donacijama pomogne da se film zavrsis, a sa druge strane da postane ko-producent u smislu da vi podrzavate snimanje filma vasim finansijskim sredstvima, a sa druge strane tim gledaocima nudite na provjeru to sto radite. Oni na neki nacin odredjuju koji ce se filmovi snimiti. U standardnom procesu finansiranja kroz drzavne fondove vama sudbinu odredjuju komisije od nekoliko clanova. Te komisije smo takodje prosli veoma uspjesno, ali ovdje u crowdfundingu zapravo vi nudite publici mogucnost da se izjasni o vasem filmu. Ako je to prihvaceno pozitivno, vi dobijate novac da se film zavrsiti. To je ta dvosmjerna komunikacija koja je buducnost finansiranja filmova u godinama koje nailaze.
Milan: Saradjivali ste sa Arsenom Dedicem na zajednickom albumu “Svjedoci price” iz 1989 godine. Sta je to sto Vam je u saradnji i prijateljstvu sa njim posebno ostalo u sjecanju i na koji nacin je imao uticaja na vas dalji rad?
Zoran Predin: To su moje kolege iz mog vremena, taj novi muzicki val – muzika 80tih, to je generacijski i prirodno da ti te stvari ostanu u najljepsem sjecanju. Drago mi je da sam imao prilike suradjivati sa Boskom Petrovicem, genijalnim vibrofonistom. Imao sam priliku upoznati sve velike ljude svog vremena, a sa nekima sam nastupao. Bila mi je cast biti kolonija kolega koji su pjevali pjesme Indexa, gdje sam upoznao npr. Kornelija Kovaca, Dadu Topica… Sa Massimom [Savicem] sam se sprijateljio jos u Zagrebu u Lapidariju pocetkom 80-tih godina proslog vijeka. Suradjivao sam sa Vladom Divljanom, Idolima, EKV, Giletom… Pisao sam pjesme za neke bendove, a moje pjesme su pjevali najbolji. I to mi je stvarno drago, tako da kasnje ne pozalim da nisam probao neke stvari. Jako sam znatizeljan, oprobavam se u raznim zanrovima. Negdje sam manje, negdje vise uspjesan, ali nigdje nisam totalno fulao. Tako da, moze se reci, da imam dobru biografiju. Ako bi pogledao album, mislim da nema veceg imena sa kojim nisam proveo bar jednu pjesmu na bini. Najveci utisak su napravili mnogobrojni sto su mi otvorili vrata da udjem u njihov svjet, npr. u svijet Sabana Bajramovica – tamo se tesko ulazilo, ali kad jednom udjes i osjetis tu harizmu, cudnu ali postenu i jaku… To su stvari koje te oznacavaju. Sada postoji neka nada da cu mozda saradjivati sa Mostar Sevdah Reunion bendom. To su te nek stvari koje me ispunjavaju. Momentalno sam okruzen sa izvrsnim prvoligasima: Matija Dedic, kao jedan od najboljih jazz pianista na svjetu. Tu je takodje i Damir Kukuruzovic (gipsy swing gitarista) iz Siska, medju 10 najboljih u svjetu.. Tako da mi nije dosadno i uvijek moram biti na nivou, a to je ustvari i najteze. Sam uspjeh i nije ni iznenadjujuci ako imas barem malo talenta i srece. Ali odrzavanje nivoa i opstanak: deset, dvadeset, cetrdeset godina, to je druga prica.
Zoran Predin: Ja cijelo vrijeme nastupam na cetiri bazicna nacina: sam sa gitarom kao kantautor za nastupe u malim prostorima za sjedecu publiku, onda kazalista i intimne ljetne pozornice sa sjedecu publiku. To je idealnu mjesto za “Ttragove u sjeti”, koje su sigurno najkomercijalniji program koji imam jer su pjesme svima poznate. Kada sam poceo sa tim da se bavim, svi su mislili da sam lud. Da niko ne pjeva “Galeba” kao Oliver, “Maglu” kao Josipa, “Ti si mi u krvi” kao Cola, “Jesen u meni” kao Aki… Ja njih naravno nisam zelio skidati. Ja sam u tim pjesmama nasao sebe. Te pjesme su kroz Matijino [Dedic] i moje izvodjenje postale na neki nacin i nase. To je dirljivo vidjeti kako dva sata nastupamo zajedno – to treba dozivjeti. Dakle najavljujem promocijske koncerte “Tragova 2”. Vec sam spomenuo Lacni Franz i RnR, i ljetne pozornice… A tu je i cetvrta stvar, naime gipsy swing sa Damirom Kukuruzovicem, program koji nastaje istovremeno na hrvatskom i engeskom jer je to svjetski zanr. Zovu nas i u Kaliforniju, a imamo puno poziva i iz Evrope. Spremamo se na proljece objaviti albume, a ovih dana samo pustili i obradu poznate pjesme “A sad adio” iz serijala “Vruc vjetar”, koja sada lagano postaje ljetni hit. Mi smo je u gipsy swing-u napravli sa jazzy zacinima.
