* Razgovor vodjen u Ljubljani, u junu 2016. godine
Milan: Gospodine Predin, prije svega hvala na prihvatanju poziva za intervju. Drago nam je smo se nasli u Ljubljani i da se spremni da odgovorite na par pitanja. Muzicki znalci Vas svrstavaju uz Arsena Dedica i Djordja Balasevica u jedne od najboljih kantautora na Balkan. Kako gledate na to?
Zoran Predin: Pa to je jedno veliko priznanje. U odlicnom sam drustvu. Drago mi je da neko na takav nacin cijeni moj rad. I trudicu se da nastavim i dalje.
Milan: Saradjivali ste sa Arsenom Dedicem na zajednickom albumu “Svjedoci price” iz 1989 godine. Sta je to sto Vam je u saradnji i prijateljstvu sa njim posebno ostalo u sjecanju i na koji nacin je imao uticaja na vas dalji rad?
Zoran Predin: Puno je tih stvari. Osim sto smo bili saradnici, postali smo veoma dobri porodicni prijatelji. On je bio moj mentor, stariji brat, kolega… Tako da sam u jednoj osobi dobio puno znanja i mnogo toga sam naucio gledaju kako on reaguje u nekim stvarima.. A vjerujem da je bilo i obrnuto. Uz to prijateljstvo koje smo gajili napravili smo mnogo dobrih zajednickih koncerata. Kada je otisao, jako mi je tesko palo jer takvih ljudi nema puno. Zaista sam imao srecu da sam dio svog zivota mogao provesti sa njim.
Milan: Sto se tice muzike i urbanog pokreta koji je nastao u zadnje vrijeme, a neki ga zovu i “new wave”… Pojavile se se grupe tipa Dubioza kolektiv, Elemental, Zooster. Da li mislite da se nesto moze promjeniti na sceni i da “turbo folk” konacno pocne gubiti na znacaju na ex-yu podruciju?
Zoran Predin: Ja se nadam da je to tako, jer ruralno je veoma agresivno, a to je posljedica ovih tuznih ratova, kapitalizma koji smo obje rucke docekali i sada ne znamo sta cemo s njim. Pali smo u zamku zapadnog kapitala koji sada vlada svime i svacime i konacno smo toga svjesni. Prvi znaci se bude u urbanim sredinama gdje njihove pjesme ponovo nose poruku, jer je muzika krajem 90-tih godina proslog vijeka izgubila moc koju je nekad imala. Zadnji dvadesetak godina muzika nije nosilac nekih drustvenih promjena, tako da je danas [muzika] samo biznis, a kao biznis Damirom Kukuruzovicem,postaje malo dosadna i predvidljiva. U autorskom smislu u urbanim sredinama vec mirise na nesto novo i tu ste u pravu. Sama cinjenica turbo folka ima i neki generacijski razlog. Mladost bjezi od roditelja negdje gdje ce imati malo mira, a u nase vrijeme to je jedino moguce u narodnoj i zabavnoj muzici. Tu su sigurni da svoje stare tamo nece sresti. Ali pogotovo ne slusajuci tekstove, jer su oni onako bas bezveze (smjeh)…
Milan: u Vasoj muzickoj karijeri saradjivali ste za mnogobrojnmim muzickim imenima. Ko je na Vas ostavio najjaci utisak?
Zoran Predin: To su moje kolege iz mog vremena, taj novi muzicki val – muzika 80tih, to je generacijski i prirodno da ti te stvari ostanu u najljepsem sjecanju. Drago mi je da sam imao prilike suradjivati sa Boskom Petrovicem, genijalnim vibrofonistom. Imao sam priliku upoznati sve velike ljude svog vremena, a sa nekima sam nastupao. Bila mi je cast biti kolonija kolega koji su pjevali pjesme Indexa, gdje sam upoznao npr. Kornelija Kovaca, Dadu Topica… Sa Massimom [Savicem] sam se sprijateljio jos u Zagrebu u Lapidariju pocetkom 80-tih godina proslog vijeka. Suradjivao sam sa Vladom Divljanom, Idolima, EKV, Giletom… Pisao sam pjesme za neke bendove, a moje pjesme su pjevali najbolji. I to mi je stvarno drago, tako da kasnje ne pozalim da nisam probao neke stvari. Jako sam znatizeljan, oprobavam se u raznim zanrovima. Negdje sam manje, negdje vise uspjesan, ali nigdje nisam totalno fulao. Tako da, moze se reci, da imam dobru biografiju. Ako bi pogledao album, mislim da nema veceg imena sa kojim nisam proveo bar jednu pjesmu na bini. Najveci utisak su napravili mnogobrojni sto su mi otvorili vrata da udjem u njihov svjet, npr. u svijet Sabana Bajramovica – tamo se tesko ulazilo, ali kad jednom udjes i osjetis tu harizmu, cudnu ali postenu i jaku… To su stvari koje te oznacavaju. Sada postoji neka nada da cu mozda saradjivati sa Mostar Sevdah Reunion bendom. To su te nek stvari koje me ispunjavaju. Momentalno sam okruzen sa izvrsnim prvoligasima: Matija Dedic, kao jedan od najboljih jazz pianista na svjetu. Tu je takodje i Damir Kukuruzovic (gipsy swing gitarista) iz Siska, medju 10 najboljih u svjetu.. Tako da mi nije dosadno i uvijek moram biti na nivou, a to je ustvari i najteze. Sam uspjeh i nije ni iznenadjujuci ako imas barem malo talenta i srece. Ali odrzavanje nivoa i opstanak: deset, dvadeset, cetrdeset godina, to je druga prica.
Milan: Spomenuli ste da ste saradjivali sa mnogobrojnim velikim imenima u bivsoj republici. Postoji li ipak neko sa kim ste zeljeli da suradjujete, a da se to do sada nije ostvarilo?
Zoran Predin: Pa mozda ih ima nekoliko. A vjerujem da je to samo pitanje vremena. Na svoj nacin sam suradjivao sa Goranom Bregovicem, ali samo jednom smo nastupali u SKC-u na jednoj priredbi… Sa njim bi nesto htjeo napraviti, pjesmu, muziku…Ili sa Djoletom podjeliti, da on pjeva recimo jednu moju, da cujem kako to zvuci. Ili, tu su bendovi koji su mi simpaticni, npr. Hladno Pivo, vec spomenuti S.A.R.S ili Dubioza Kolektiv. Sa Dubiozom smo bili u kontaktu da snime jednu moju pjesmu “Dje s ba vucko”, pa mozda se to i dogodi… Susrecemo se po hotelima, benzinskim pumpama, aerodormima, kafanama.. i iz toga uvijek proizadje nesto… Npr. cijeli zivot ce mi biti zao da nisam snimio nesto sa EKV. Cesto smo se susretali, ali nikada nije bilo dovoljno vremena. Bilo je razgovora, ali realizacije ne.
Milan: Sada posto ste vec pomenuli saradnju sa EKV… Na svom albumu imate i pjesmu posvecenu Margiti Stefanovic iz EKV-a?
Zoran Predin: Ona je bila princiza novog vala, jedna posebna djevojka koja nije nikog ostavila hladnim. Ja sam sanjao da smo se sreli i htjeo sam je pozdraviti kao starog prijatelja, zagriliti, poljubiti… Ali ona je prosla pored mene kao da me nema. Onda sam shvatio da sam u medjuvremenu ostario i osjedio i da me jednostavno nije prepoznala. O tom snu govori taj tekst i pjesma koja je naisla na lijep odziv… i kao aluziju na njihovu numeru “Oci boje meda” dao sam naziv pjesmi “Kosa boje srebra”. Imam jedan snimak iz zagrebacke tvornice gdje hiljadu ljudi pjeva pjesmu sa mnom. Veoma je dirljivo.
Milan: Trenutno radite na novom albumu grupe Lacni Franz. Kako ste dosli na ideju da ponovo okupite grupu?
Zoran Predin: Tesko, ja mislim da sam jedno petnaestak godina uspio savladati skrivenu zelju. I to ne toliko moju, nego publike, da neke pjesme cuju ponovo uzivo. Druga, cak i treca generacija, je bila veoma zainteresovana jer su neke od nasih pjesama, njih pet/sest, prezivjele sve te godine i ostale u podsvjesti mladih ljudi. Mnogi su htjeli cuti jer su radoznali, kakav je bend Lacni Franz ustvari bio – bend samo za odabrane, kao sto je nekada pisalo… Bend koji je uvijek iznenadio tekstovima, bio provokativan, nezan, angaziran, pun erotike… I onda sam u jednom trenutku shvatio da bend ne mogu ponovo okupiti, jer u staroj postavi niko nije ostao. Prodali su instumente, ne sviraju vise… Ali bend mogu oziviti. Tako sam skupio cetiri mladica koji su vrhunski muzicari i uspio ozivjeti stari program. I ne samo to – snimio sam novi album “Svako dobro” koji izlazi u Septembru 2016. Puno se svira sada, jer znam da se bend radja na kotacima. Moram ih strpati u kombi i predstaviti rock-n-roll koji ja volim. Prvo u klubovima da se ispece zanat, pa onda vece stvari. Krajem 2014. godine vodio sam ih u Srbiju – Novi Sad, Beograd, Uzice, sve u cugu. Nakon toga su me pitali kada cemo ponovo. Prvi put su imali priliku da osjete Balkan na taj nacin. Nakon toga sam ih odveo u Bosnu – Tesanj, Tuzla, Sarajevo, Mostar, pa cijela Hrvatska. Tek ove godine sviramo slovenacke koncerte i negdje 13.08.2016 smo u Niksicu u Crnoj Gori na “Lake Fest-u”, pa u povratku Split, Dubrovnik… Uglavnom ce avgust biti veoma veseo.
Milan: Pomenuli ste da album grupe izlazi uskoro. Ono sto je posebno interesantno je da album nosi jedan naziv u Sloveniji a potpuno drugaciji za trziste Srbije i Hrvatske. Mozete reci nesto o tome?
Zoran Predin: Po prvi put u novoj stvarnosti slovenacki jezik vise nije zanimljiva egzotika, kao sto je to bio slucaj u Jugoslaviji, nego je strani jezik koji je nerazumljiv mladima – isto kao kineski i portugalski. Odlucio sam za istu muziku da napisem razlicte tekstove, na slovenackom i na hrvatskom jeziku. Ja osjecam ta dva albuma kao dvije reazlicite ploce koje pjevaju o razlicitim stvarima. l slovenacki album se moze kupiti u Sloveniji, a hrvatski ce biti u prodaju u cijelom regionu. Onaj ko je radoznao morace se potruditi ili preko interneta nabaviti izdanje. Razliciti su omoti, dizajni, sadrzaji, redosledi i neke sitnice. Planiramo da objavimo za oba albuma i vinil na kojem mozda snimimo i bonus pjesme… Ali je to vise stvar izdavaca, kompanije i distributera.
Milan: Vase kompozicije su izvodjene u razlicitim muzickim pravcima, postavama kao i u aranzmanima. To je i jedno od obiljezja Vase karijere. Sta mozemo ocekivati u narednom periodu? U kojoj postavi nastupate?
Zoran Predin: Ja cijelo vrijeme nastupam na cetiri bazicna nacina: sam sa gitarom kao kantautor za nastupe u malim prostorima za sjedecu publiku, onda kazalista i intimne ljetne pozornice sa sjedecu publiku. To je idealnu mjesto za “Ttragove u sjeti”, koje su sigurno najkomercijalniji program koji imam jer su pjesme svima poznate. Kada sam poceo sa tim da se bavim, svi su mislili da sam lud. Da niko ne pjeva “Galeba” kao Oliver, “Maglu” kao Josipa, “Ti si mi u krvi” kao Cola, “Jesen u meni” kao Aki… Ja njih naravno nisam zelio skidati. Ja sam u tim pjesmama nasao sebe. Te pjesme su kroz Matijino [Dedic] i moje izvodjenje postale na neki nacin i nase. To je dirljivo vidjeti kako dva sata nastupamo zajedno – to treba dozivjeti. Dakle najavljujem promocijske koncerte “Tragova 2”. Vec sam spomenuo Lacni Franz i RnR, i ljetne pozornice… A tu je i cetvrta stvar, naime gipsy swing sa Damirom Kukuruzovicem, program koji nastaje istovremeno na hrvatskom i engeskom jer je to svjetski zanr. Zovu nas i u Kaliforniju, a imamo puno poziva i iz Evrope. Spremamo se na proljece objaviti albume, a ovih dana samo pustili i obradu poznate pjesme “A sad adio” iz serijala “Vruc vjetar”, koja sada lagano postaje ljetni hit. Mi smo je u gipsy swing-u napravli sa jazzy zacinima.
Milan: Jedan ste od rijetkih slovenackih muzicara koji nije imao problema sa jezickom barijerom, u pogledu hrvatsko-srpskog govornog podrucja. Izdali ste i album “Za saku ljubavi”, ukoliko se ne varam za menart?
Zoran Predin: Aquarius record, u stvari ne. Za “Saku ljubavi” je bio Dallas, a onda je tu bio album “Inventura” a onda i “Kosa boje srebra” za Aquaris. Tri albuma sam objavio na hrvatskom. Kako da kazem, u mom hrvatskom je puno tih posebnih rijeci i akcenata koji su samo meni specificni. Nekom to smeta, ali se slusaoci vremenom naviknu. l ja sam ucio srpsko-hrvatski u skoli pa je to neka navika koja se ispoljava, ali mi to ljudi ne uzimaju za zlo. Cak obrnuto – neke gospodje mi kazu da je to bas sarmantno.
Milan: sto se tice koncerata, vec ste pomenuli da su u planu. Planirate li nastupe u EU, konkretno u Becu i da li je do sada bilo poziva da se organizuje koncert?
Zoran Predin: Bili su. Dogovaramo da u proljece program “Tragovi u sjeti” i gipsy swing sa Damirom bude konkurentan za evropske pozornice, ali se to mora dobro organizovati. Sada cemo u bivsoj Jugoslaviji odraditi seriju kocerata ove jeseni i zime, a na proljece cemo dovoriti detalje. Posebno u Becu bi mi bilo drago nastupiti jer bas jedna od pjesama koju smo uvrstili sa Matijom [Dedicem] na albumu je “Nebeska tema” mog prijatelja Vlade Divljana koji je zivio u Becu. I njegova zena Dina je jos uvijek tako, kao i momci. Tako da bi mi bilo drago izvesti tu pjesmu njima u Becu.
Milan: Pitanje za kraj. Ne mozemo a da ne preskocimo pitanja licne prirode. Osim muzike bavite se i pisanjem knjiga… Jos jedna velika strast je ljubav prema kosarci.
Zoran Predin: Da, nisam bio bas neki naruciti kosarkas. Bilo mi je tesko da se suocim sa tim da su ostali bolji od mene. Ali kao navijac sam uvijek tu negdje u blizini. Sto se tice knjiga u zadnjih godinu dana pisem kolumnu za novine. To mi je nekako bio izazov a spremam se za polako i za drugu knjigu. A za ovu prvu, “Druga zena u haremu”, koju su mi preveli i na makedonski jezik zaradio sam dosta zezanja kod kolega… Kazu “Evo ga, ide pisac”, a ja kazem “Ne samo pisac, nego i prevodjeni pisac..”… Volim i citati i pisati ako imam vremena. Fikcija je sada na redu. Izmislio sam sada jednu dobru stvar koju moram prespavati. Tako mozda za par godina napisem kjnigu koja ce se moci citati, a da se ne zaspi.
Milan: Gospodine Predin, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da se ubrzo vidimo u Becu.
Zoran Predin: I ja se nadam. pozdrav svima i Gute Nacht!
