Intervju sa Massimom Savicem: “Ako si gladan uspjeha i hitova nista neces postici”

Massimo Savic, o prvim koracima sa skupinom „Dorian Gray“ i singlu „Sjaj u tami“, saradnji sa Zrinkom Tuticem, ponudi Bregovica da naprave jedno „drugacije“ Dugme, obradama ex-yu hitova na albumima „Vjestina“, pa sve do najave novog albuma i saradnje sa Sergejom Cetkovicem

Milan: 1983 godina i stvar “Sjaj u tami”, obrada the Walker Brothers i stvar “The Sun aint gonna shine anymore”. Odakle je potekla ideja za tu obradu i da li ste ocekivali takav uspijeh na samom pocetku Vase karijere?

Massimo: Mi smo kao bend imali odmah jako veliki uspjeh. Ono sto smo mi smatrali uspjehom, mislim da je to bilo to. Bili smo jaki na svim demo top listama u zemlji i imali smo puno koncerata i puno dobrih kritika iza sebe. Medjutim, kada smo dosli na kraj snimanja albuma “Sjaj u tami”, tadasnji urednik pop-rock dijela u Jugotonu, Sinisa Skarica, je rekao: “Cini mi se da fali jedan biseric. Ja znam da ste vi momci konceptualisti i da slijedite jednu liniju, ali moj predlog je da napravite cover, znaci vase vidjenje te jedne pjesme”. I ja to poslusam i prva reakcija je bila – ma ni slucajno! To je meni bilo previse mekano i nikakvo. Kad si mlad i lud sve sto nije revolucionarno i avangardno je bezveze. Neke ljude sam pljuvao kao balavac, a danas su mi dobri prijatelji. To jednostavno ide sa mladoscu i godinama u nogama. Medjutim, na probi se pokazalo jako dobrim “ciscenje” te kompozicije od, po nama, svih suvisnih harmonija i to smo mi sve pojednostavili. Tako recimo, pjesmu od 7-8 akorada mi bi pretvorili u 2, tipicno U2-ovski. Recimo “Heroes” je isto tako pisan. Samo dvije harmonije, taj kvintni krug, C-F/C-F i tako ide sest minuta. Sjecam se kada nam je kasetofon poceo ubrzavati kada smo slusali snimku, samo se culo tinu-ninu  [smjeh]… Samo se dva tona izmjenjuju. Ja sam mislio da smo napravili jednu vrlo dosadnu pjesmu, ali ispalo je da je ta pjesma oznacila moju karijeru. I dan danas je rado izvodim, a i ljudi je rado cuju, jer je to jedna od rijetkih pjesama koja se tada zavrtila i u diskotekama.

Milan: Nakon izdavanja drugog albuma sa sastavom Dorian Gray grupa se raspada iz tako reci bizarnih razloga – zbog finansijske konstrukcije i snimanja albuma u Svedskoj. U tom periodu ste saradjivali i sa Tihomirom Vargom koji je radio i sa grupom Zana. Tada ste izjavili da ste usavrsili rad na ritmu vokala upravo sa njim?

Massimo: Da, ali ste pomjesali dvije informacije. Tada je producent bio Sjunne Ferger, vlasnik studija u centralnoj Svedskoj u mjestu pod imenom Örebro. Tini (Tihomir Varga), koji je stanovao u Torsby-ju, takodje u centralnoj Svedskoj (ali jos u ruralnijem podruciju), nas je posjetio zajedno sa grupom Zana dok smo mi snimali. Dosao je Tini sa svojim starim zutim volvom vijdeti sta se dogadja. U stvari, on je bio veoma interesantan tip, moj veliki prijatelj. On je dosao uzburkati stvari. Ni jedan vlasnik studija ne voli kada mu dodje neki drugi, isto slavan producent i gleda preko ramena sta radi. Osim toga, Tini Varga je izleda kao ozbiljna rock n roll zvijezda a Ferger kao poslovni covjek, tako da su nase simpatije odmah presle ka Tiniju. Tini je ipak bio par dana i otisao, a ja sam kasnije, nakon raspada benda, sreo njega i Serbedziju na Sava expressu iz Beograda prema Zagrebu. Tu smo se ponapijali do Zagreba i pala je odluka da ja sa Tinijem idem u Svedsku, jer ja nemam tu vise sta traziti ili osnivati novi bend. Rekao je da cu ja biti solista, da ce mi on napraviti album. Otisli smo sutra ujutro do Jugotona koji nam je dao pare i nakon toga smo se zaputili na par godina u zezanje u Svedsku. Snimili smo neke stvari po koje tek trebam otici jer me je zvala njegova posljednja djevojka i rekla je da je sve ostavio meni – od opreme, od gitara, od originalnih traka “Sva cuda svijeta” grupe Film, Aerodorm “Kad misli mi vrludaju”, Boa prvi album…Rekao je Heleni da sve meni da, ali jos do sada nisam imao vremena otici po to, ali cu se sigurno jednog dana vidjeti sa Helen. Ja sam zivio sa njima doma i mi smo bili jako povezani.

Milan: Mnogi ni ne znaju da je Dzoni Stulic zelio producirati prvi album grupe Dorian Gray i da vam je Goran Bregovic nudio da napravite jedno, da kazem drugacije, Bijelo Dugme. Iz danasnje perspektive, zalite li sto se jedna, ili i jedna i druga od ove dvije varijante nisu desile?

Massimo: Mislim da Dzoni jos tada nije bio zreo za produkciju. Ali koliko ja znam, on je dosao na nas koncert u SKUC-u u Zagreb i nekim svojim prijateljima rekao: “Obisao sam cijelu Ameriku trazeci jedan ovakav bend i nadjem ga ovdje u Zagrebu”. Mi smo se onda puno druzili sa Dzonijem, hodali okolo, ali iako je bio nesto stariji, cinio mi se pomalo prerastresen u umjetnickom smislu da bi drzao pod kontrolom nas ludjake i sve ego tripove u bendu. Tako da sam ocjenio da to treba preskociti. Cini mi se da sam dobro odlucio i da je Sasa Habic bio jako dobar producent od koga sam ja osobno jako puno naucio. I dan danas se Habic i ja cujemo. Za drugu odluku, isto ne zalim sto nisam prihvatio poziv Gorana, ali zalim sto se sve moglo dogoditi. Moglo se dogoditi sigurno nesto jako jako dobro, jer kad sam cuo album koji je radio sa Iggy Pop-om onda mi je donekle bilo jasno sto je Goran zelio. Nije bio skroz jasan, a niti mi je on elokventno objasnio kako on to vidi. To je bio period kad su oni imali neku rusku turneju na koju se treba pod hitno ici, ima se jos petnaest dana za eventualno neku probu u Sarajevu… Malo mi je sve to nervozno bilo. Ja sam njemu objasnio da ja nisam neko ko nema uspijeh, jer sam bio na vrhuncu onoga sto radim. Tada je album “Stranac u noci” bio vani i ucinilo mi se sve to besmisleno ugusiti… Tako da sam ostao pri svome. Ko zna, mozda jednog dana.

Milan: Kad smo kod ove teme, izajvili ste da zalite sto se niste dobro pripremili za boravak u Londonu?

Massimo: Nisam se mogao bolje pripremiti. Pocinjao je rat i na nas se vec gledalo onako podozrivo, gdje god smo dosli sa nasim pasosima. Jedan prijatelj mi je pomogao da dodjem do brojeva telefona radi kojih ljudi u Engleskoj ubijaju. Brojeve koje sam ja imao tada od najvecih svjetskih glazbenika – svuda sam mogao uhvatiti Gilmour-a iz (Pink) Floyd-a, Manzanera-u iz Roxy Music-a… I to se pokazalo jako dobrim jer sam na taj nacin preskakao neke sekretarice koje filtriraju sta ce doci do tog tzv. A&R-a, urednika programa. Onda se jedna kuca koja se zvala Circle Records zainteresirala za moje cetiri kompozicije. Tada je Simon Cowell radio u ZTT-u i sa njim sam imao sastanak. On je slusao moje kompozicije, a ja sam htjeo ispasti skromniji nego sto jesam, pa sam rekao da sam donio jedan demo snimcic. Nakon sto je poceo da slusa, on me je pogledao sa rijecima “nemojte da mislite da ja ne cujem ozbiljan studio u kojem ste to radili. To nije nikakav demo snimak nego ozbiljan materijal”. Tada sam stvarno pocrvenio. On je neko ko je stvarno znao posao. On mi je objasnio da je projekat “ja u Engleskoj” veoma simpatican, ali da ce trebati jedno 7-8 godina. Znaci dugorocni sam projekt i nisam Spice Girls  koje pale odmah. Simply Red je isto imao jednu dugu borbu dok nisu dosli do albuma. Urednik B&G, gdje su bili Queen i Eurythmics, mi je rekao: “Znam da ste Vi mozda navikli voziti rolls royce u Vasoj zemlji, ali u nasoj zemlji cete voziti malo mini morris-a” [smjeh]. Uglavnom, ta firma koja je razmisljala o meni je razmisljala 15 dana i ipak su zakljucili da ne bi ulazili u to, jer sam ja izmedju ostalog trazio avans da bi mogao ostati u Londonu koji je bio strahovito skup. Bio sam u veoma skupom stanu. Menadzerica od Pogorelica je tada zivjela tamo i izasla je iz stana u koji sam ja usao. Tako da su me obavjestili jednog dana da za dugorocne projekte ne vide perspektivu. Onda sam se brzo nakog toga vratio. Medjutim, mnogi su mi na odlasku rekli da nisam normalan. Kazu ti se vracas, a postigao sam ogroman uspjeh. Pricao si sa svim tim ljudima, sastao si se sa njima, sa ljudima do kojih se ne moze doci. Ali zena je bila trudna, vanredna situacija, i vratili smo se.

Milan: Da se vratimo na period nakon raspada grupe Dorian Gray. Objavili ste nakon toga cetiri ploce sa Zrinkom Tuticem koji je otkrio mnoga poznata imena poput Doris Dragovic, Severine, Tajci…A sa njim ste snimili i jedan on najvecih hitova “Stranac u noci”. Zanima me kako je doslo do te saradnje i u kakvim ste odnosima sa njim danas?

Massimo: Zrinko i ja smo izvrsni i uvijek bili. Zrinko se veoma ocinski postavio prema meni i brinuo o meni u periodu tranzicije, nakon mog povratka iz Svedske, ne napravivsi nista. To je bila situacija u kojoj se sav potroseni novac u Svedskoj mora vratiti Jugotonu. Zrinko se vec dugo trudio da dodje do mene, ali ja nisam pristajao. Dok sam jos bio u Stokholmu poslao je jednu pjesmu koja se zove “Zadnja noc”, ali Tiniju se to nije radilo. Tako da sam ja sam to aranzirao u studiju i kada je Tini jedan dan dosao i vidio da sam se ja prilagodio tom Zrinkovom potpisu, onda se i on prikljucio. Tako da smo napravili jednu veoma dobru snimku. Tada sam dosao u Zagreb samo da sredim neke papire i da se vratim za Stokholm. Medjutim, tu me “ulovi” Zrinko i kaze da smo napravili odlicnu stvar koju samo treba dovrsiti. Onda se Mato Dosen, legendarni aranzer, dohvatio toga i nazvao Zrinka i rekao da i njega zanima raditi sa mnom. Tako da sam odmah oko sebe imao veoma jaku ekipu koja je bila spremna za album “Stranac u noci”. I to je pocetak moje solo karijere. I dalje sam prijateljevao i sa EKV-om i sa (Elektricnim) orgazmom. Jednom mi je (Vlatko) Stefanovski rekao kad je vidio nastup sa bendom da je mislio da sam prodao rock-n-roll, a onda me je vidio uzivo i potvrdio da je to pop kakav bi trebao biti u nas. Dakle, jedna popularna glazba ali sa definitivnim artistickim primjesama. Nepodvladjivanje publici nego probati prosvjetliti publiku, da napreduje stvar. Ugodno je sve to bilo, ali ja sam bio premlad da sve to privatim, a niti sam tip koji uziva u sebi i velikoj paznji koja mi se pocela tada pruzati. Malo sam bio nespreman za sve to.

Milan: Nakon toga dolazi turbulentni period, period rata i koketiranja sa elektro-tehno zvukom neke 1995 godine, album “Benzina”, a nakon toga se vracate ipak diskretno – a ispostavice se kasnije na velika vrata na scenu, naime sa albumima “Vjestina” 1 (2004 godine) i 2 (2006 godine). Kako ste dosli na ideju da izdate takav jedan album, kako je nastao taj koncept, i na koji nacin ste izvrsili selekciju pjesama koje ce se naci na jednom i drugom disku?

Massimo: Pa taj album nije trebao tako izgledati. Nakon koncerta posvecenog Arsenu Dedicu u Opatiji, kritika se raspisala o nevjerovatnom otkricu – mene. O nekome ko je tu jos od 1983. godine. I poceli su pisati o tome da ja moram obraditi neke Arsenove pjesme, jer predstavljaju jedno osvjezenje. Malo smo mi sa tim cekali, pa se razvuklo. Onda se naredne godine desio koncert posvecen pjesmama Zdenka Runica. I tamo sam takodje ostavio dobar dojam. Nekoliko dana nakon toga neka manifestacija na kojoj je bilo predvidjeno da dodje Gibonni sa Oliverom, da pjevaju par pjesama. Medjutim, Gibonni je tada imao problem sa okom, te me je zamolio da ga zamjenim. Tada mi je postalo jasno da meni defragmentacija pjesama i Gibonnija, i Runica, ide od ruke. Jednostavno uzmem te pjesme, defragmentiram ih na osnovne boje od kojih mislim da su napravljene i onda radim vlastitu sliku. Njima se to jako dopalo. I tu je jako pomogao Drazen Turina (Sajeta) iz Istre, koji je sam predlozio da pripomogne pri odabiru pjesama, jer ima nevjerovatnu kolekciju LP-jeva iz stare Juge, prakticno od pocetaka Jugotona. On je imao veliko akumulirno znanje te je vise bio fan nego profesionalac u toj prici. Prisao je kao neko ko bi zelio cuti te pjesme u nekoj drugoj obradi. I tako se dogodila i “Gracija” koju smo totalno izokrenuli. Sretno je to sve skupa ispalo. Kolege su to pocele hvaliti. Ali vec na drugoj “Vjestini” dolazi i povratak autorskim pjesmama. Nisam tu zelio zaglibiti kao Rod Stewart sa “Great American Songbook”, samo picis jer ide. Nikad nisam bio takav. Ja cu bas tada promjeniti smjer, jer mislim da su te promjene strahovito vazne.

Milan: Da se dotaknemo rada na novom albumu. Trenutno ste izdali dva singla “Tisucu ljudi” i “Neka ti plove brodovi”. Da li imate neke nove saradnike i da li su tu kao i obicno Zoran Predin, Niksa Bratos i Predrag Martinjak?

Massimo: Martinjak i Niksa su tu. Predin za ovaj album nije nista stvarao, ali je fantasticnu pjesmu napisao Sergej Cetkovic. Morate shvatiti da ja kroz zivot preferiram neciju osobnost a ne njegov profesionalizam. Meni je jako bitno da je neko dobar, da ja sa tom osobom mogu djeliti putovanja, da je ta osoba prijatna… Picasso je bio veliki genijalac ali veoma neprijatna, arogantna, sarkasticna osoba. Ja imam super suradnike i tako ih biram, prema osobnosti. Sergej mi se cinio kao jedan veoma pristojan mladi gospodin ali je napisao nevjerovatnu pjesmu koju smo premijerno izveli u Sava Centru, drugog dana, kao posebno iznenadjenje. Jedva cekam da se sve to zavrisi. Bice jos nekih dueta, tacnije suradnji sa jednim bendom. Ja imam srecu – e sada, da li je to sreca ili minuli rad. Ja nikada u zivotu nisam platio kompoziciju. Na kraju ispadne da je kompozitorima mnogo bolje raditi sa mnom ako nema nikakvih finansija u pocetku. Ali ako bude uspjesno, kasnije se i te kako pokazuju finansijski rezultati. Svi u suradnju sa mnom idu iz umjetnosti i uopste ih ne zanima sta ce se sa tim kasnije dogoditi. I jedino takav stav te moze dovesti do uspjeha. Ako si gladan uspjeha i hitova, to nece ici…

Milan: Jedno pitanje za sami kraj. Ako se dobro sjceam, zadnji put ste nastupali u Becu u teatru Akzent prije dvije godine za dane Hrvatske glazbe. Da li mozemo ocekivati novi nastup nakon izdavanja albuma koji se najavljuje za sledecu godinu (2018)?

Massimo: Apsolutno, ako se meni neko iz Beca javi. Teatar Akzent je fenomenalno mjesto sa izvrsnim razglasom. Ozbiljni su zvucnici u tom teatru. Osim toga, ranije sam nastupao u Porgy and Bess-u zajedno sa Matijom (Dedicem). To su velike stvari kada sviras jazz u klubu gdje je svirao Miles Davis. Onako, malo te trnci uhvate. To su stvari za koje se isplati zivjeti.

Milan: Massimo, puno hvala na izdvojenom vremenu i zelim Vam uspjesan nastup veceras u Kotoru.

Massimo: Puno hvala i drago mi je da se stvar cuje i u Austriji.

Razgovor vodjen u Kotoru, u decembru 2017. godine

12.02.2018:: Sjaj u tami (intervju sa Massimom Savicem)

BKS)—–

Na kraju prosle godine sreli smo u Kotoru (Crna Gora) sa Massimom Savicem, poznatim hrvatskim pjevacem i muzickim producentom. U razgovoru sa njim saznali smo mnogo detalja o njegovoj muzickoj karijeri kao i o planovima i radu na novim projektima.

Massimo Savic je rodjen 1962 u Puli (Hrvatska). Kao frontmen legendarne New Wave grupe, Dorian Gray, obajvio je dva albuma – „Sjaj u tami“ i „Za tvoje oci“. Grupe je najvise popularnosti stekla zbog odlicne obrade “The Sun Ain´t Gonna Shine Anymore“ od sastava Walker Brothers. Nakon raspada grupe Dorian Gray on zapocinje solo karijeru i izdaje cetiri albuma, sve u saradnji sa Zrinkom Tuticem. Pocetkom prosle decenije izdao je dva poznata albuma, naime „Vjestina“ (2004) i „Vjestina 2“ (2006). Kroz ta izdanja je uspio da stigne na sami vrh hrvatske Pop-Rock muzicke scene. Trenutno radi na novom albumu koji bi trebao izaci toko 2018. godine.

DE)—–

Am Ende letztes Jahres haben wir uns in Kotor (Montenegro) mit Massimo Savic, mit dem berühmten kroatischen Sänger und Musikproduzent, getroffen. Im Gespräch mit ihm hat sie uns viel über seine musikalische Karriere sowie über die zukünftige Projekte erzählt.

Massimo Savic wurde 1962 in Pula (Kroatien) geboren. Als Leiter der legendären New Wave Gruppe, Dorian Gray, gibt er die zwei Alben „Sjaj u tami“ und „Za tvoje oci“ heraus. Am meisten gefeiert wurde die Gruppe dank des phänomenalen Remake von „The Sun Ain´t Gonna Shine Anymore“ der Gruppe Walker Brothers. Nach dem Zusammenbruch der Gruppe Dorian Gray begann er eine Solokarriere und gab in Zusammenarbeit mit Zrinko Tutic vier Alben heraus. Zu Beginn des letzten Jahrzehnts hat er die zwei berühmte Alben veröffentlicht, nämlich „Vjestina“ (2004) und „Vjestina 2“ (2006). Dadurch schaffte es sich an die Spitze der kroatischen Pop-Rock-Musikszene zu positionieren. Derzeit arbeitet er am neuen Album, der im 2018 veröffentlich werden soll.

Playlist:

[01] Massimo – Ne dam grijehu na tebe, Aquarius Records (2015)
[02] Dorian Gray – Sjaj u tami, Jugoton (1983)
[03] Massimo – Lutaj sama, Jugoton (1987)
[04] Massimo – Stranac u noci, Jugoton (1987)
[05] Massimo – Ovisan o tvojoj ljubavi, Jugoton (1990)
[06] Massimo – Gracija, Aquarius Records (2004)
[07] Massimo – Sretan put, Aquarius Records (2011)
[08] Massimo – 1000 ljudi, Aquarius (2017)

Intervju sa Zoranom Predinom: “Muzika je krajem 90-tih godina proslog vijeka izgubila moc koju je nekada imala”

* Razgovor vodjen u Ljubljani, u junu 2016. godine

Milan: Gospodine Predin, prije svega hvala na prihvatanju poziva za intervju. Drago nam je smo se nasli u Ljubljani i da se spremni da odgovorite na par pitanja. Muzicki znalci Vas svrstavaju uz Arsena Dedica i Djordja Balasevica u jedne od najboljih kantautora na Balkan. Kako gledate na to?

Zoran Predin: Pa to je jedno veliko priznanje. U odlicnom sam drustvu. Drago mi je da neko na takav nacin cijeni moj rad. I trudicu se da nastavim i dalje.

predin_svjedoci_priceMilan: Saradjivali ste sa Arsenom Dedicem na zajednickom albumu “Svjedoci price” iz 1989 godine. Sta je to sto Vam je u saradnji i prijateljstvu sa njim posebno ostalo u sjecanju i na koji nacin je imao uticaja na vas dalji rad?

Zoran Predin: Puno je tih stvari. Osim sto smo bili saradnici, postali smo veoma dobri porodicni prijatelji. On je bio moj mentor, stariji brat, kolega… Tako da sam u jednoj osobi dobio puno znanja i mnogo toga sam naucio gledaju kako on reaguje u nekim stvarima.. A vjerujem da je bilo i obrnuto. Uz to prijateljstvo koje smo gajili napravili smo mnogo dobrih zajednickih koncerata. Kada je otisao, jako mi je tesko palo jer takvih ljudi nema puno. Zaista sam imao srecu da sam dio svog zivota mogao provesti sa njim.

Milan: Sto se tice muzike i urbanog pokreta koji je nastao u zadnje vrijeme, a neki ga zovu i “new wave”… Pojavile se se grupe tipa Dubioza kolektiv, Elemental,  Zooster. Da li mislite da se nesto moze promjeniti na sceni i da “turbo folk” konacno pocne gubiti na znacaju na ex-yu podruciju?

Zoran Predin: Ja se nadam da je to tako, jer ruralno je veoma agresivno, a to je posljedica ovih tuznih ratova, kapitalizma koji smo obje rucke docekali i sada ne znamo sta cemo s njim. Pali smo u zamku zapadnog kapitala koji sada vlada svime i svacime i konacno smo toga svjesni. Prvi znaci se bude u urbanim sredinama gdje njihove pjesme ponovo nose poruku, jer je muzika krajem 90-tih godina proslog vijeka izgubila moc koju je nekad imala. Zadnji dvadesetak godina muzika nije nosilac nekih drustvenih promjena, tako da je danas [muzika] samo biznis, a kao biznis Damirom Kukuruzovicem,postaje malo dosadna i predvidljiva. U autorskom smislu u urbanim sredinama vec mirise na nesto novo i tu ste u pravu. Sama cinjenica turbo folka ima i neki generacijski razlog. Mladost bjezi od roditelja negdje gdje ce imati malo mira, a u nase vrijeme to je jedino moguce u narodnoj i zabavnoj muzici. Tu su sigurni da svoje stare tamo nece sresti. Ali pogotovo ne slusajuci tekstove, jer su oni onako bas bezveze (smjeh)…

Milan: u Vasoj muzickoj karijeri saradjivali ste za mnogobrojnmim muzickim imenima. Ko je na Vas ostavio najjaci utisak?

predin_milan_smallZoran Predin: To su moje kolege iz mog vremena, taj novi muzicki val – muzika 80tih, to je generacijski i  prirodno da ti te stvari ostanu u najljepsem sjecanju. Drago mi je da sam imao prilike suradjivati sa Boskom Petrovicem, genijalnim vibrofonistom. Imao sam priliku upoznati sve velike ljude svog vremena, a sa nekima sam nastupao. Bila mi je cast biti kolonija kolega koji su pjevali pjesme Indexa, gdje sam upoznao npr. Kornelija Kovaca, Dadu Topica… Sa Massimom [Savicem] sam se sprijateljio jos u Zagrebu u Lapidariju pocetkom 80-tih godina proslog vijeka. Suradjivao sam sa Vladom Divljanom, Idolima, EKV, Giletom… Pisao sam pjesme za neke bendove, a moje pjesme su pjevali najbolji. I to mi je stvarno drago, tako da kasnje ne pozalim da nisam probao neke stvari. Jako sam znatizeljan, oprobavam se u raznim zanrovima. Negdje sam manje, negdje vise uspjesan, ali nigdje nisam totalno fulao. Tako da, moze se reci, da imam dobru biografiju. Ako bi pogledao album, mislim da nema veceg imena sa kojim nisam proveo bar jednu pjesmu na bini. Najveci utisak su napravili mnogobrojni sto su mi otvorili vrata da udjem u njihov svjet, npr. u svijet Sabana Bajramovica – tamo se tesko ulazilo, ali kad jednom udjes i osjetis tu harizmu, cudnu ali postenu i jaku… To su stvari koje te oznacavaju. Sada postoji neka nada da cu mozda saradjivati sa Mostar Sevdah Reunion bendom. To su te nek stvari koje me ispunjavaju. Momentalno sam okruzen sa izvrsnim prvoligasima: Matija Dedic, kao jedan od najboljih jazz pianista na svjetu. Tu je takodje i Damir Kukuruzovic (gipsy swing gitarista) iz Siska, medju 10 najboljih u svjetu.. Tako da mi nije dosadno i uvijek moram biti na nivou, a to je ustvari i najteze. Sam uspjeh i nije ni iznenadjujuci ako imas barem malo talenta i srece. Ali odrzavanje nivoa i opstanak: deset, dvadeset, cetrdeset godina, to je druga prica.

Milan: Spomenuli ste da ste saradjivali sa mnogobrojnim velikim imenima u bivsoj republici. Postoji li ipak neko sa kim ste zeljeli da suradjujete, a da se to do sada nije ostvarilo?

Zoran Predin: Pa mozda ih ima nekoliko. A vjerujem da je to samo pitanje vremena. Na svoj nacin sam suradjivao sa Goranom Bregovicem, ali samo jednom smo nastupali u SKC-u na jednoj priredbi… Sa njim bi nesto htjeo napraviti, pjesmu, muziku…Ili sa Djoletom podjeliti, da on pjeva recimo jednu moju, da cujem kako to zvuci. Ili, tu su bendovi koji su mi simpaticni, npr. Hladno Pivo, vec spomenuti S.A.R.S ili Dubioza Kolektiv. Sa Dubiozom smo bili u kontaktu da snime jednu moju pjesmu “Dje s ba vucko”, pa mozda se to i dogodi… Susrecemo se po hotelima, benzinskim pumpama, aerodormima, kafanama.. i iz toga uvijek proizadje nesto… Npr. cijeli zivot ce mi biti zao da nisam snimio nesto sa EKV. Cesto smo se susretali, ali nikada nije bilo dovoljno vremena. Bilo je razgovora, ali realizacije ne.

Milan: Sada posto ste vec pomenuli saradnju sa EKV… Na svom albumu imate i pjesmu posvecenu Margiti Stefanovic iz EKV-a?

Zoran Predin: Ona je bila princiza novog vala, jedna posebna djevojka koja nije nikog ostavila hladnim.  Ja sam sanjao da smo se sreli i htjeo sam je pozdraviti kao starog prijatelja, zagriliti, poljubiti… Ali ona je prosla pored mene kao da me nema. Onda sam shvatio da sam u medjuvremenu ostario i osjedio i da me jednostavno nije prepoznala. O tom snu govori taj tekst i pjesma koja je naisla na lijep odziv… i kao aluziju na njihovu numeru “Oci boje meda” dao sam naziv pjesmi “Kosa boje srebra”. Imam jedan snimak iz zagrebacke tvornice gdje hiljadu ljudi pjeva pjesmu sa mnom. Veoma je dirljivo.

Milan: Trenutno radite na novom albumu grupe Lacni Franz. Kako ste dosli na ideju da ponovo okupite grupu?

Zoran Predin: Tesko, ja mislim da sam jedno petnaestak godina uspio savladati skrivenu zelju. I to ne toliko moju, nego publike, da neke pjesme cuju ponovo uzivo. Druga, cak i treca generacija, je bila veoma zainteresovana jer su neke od nasih pjesama, njih pet/sest, prezivjele sve te godine i ostale u podsvjesti mladih ljudi. Mnogi su htjeli cuti jer su radoznali, kakav je bend Lacni Franz ustvari bio – bend samo za odabrane, kao sto je nekada pisalo… Bend koji je uvijek iznenadio tekstovima, bio provokativan, nezan, angaziran, pun erotike… I onda sam u jednom trenutku shvatio da bend ne mogu ponovo okupiti, jer u staroj postavi niko nije ostao. Prodali su instumente, ne sviraju vise… Ali bend mogu oziviti. Tako sam skupio cetiri mladica koji su vrhunski muzicari i uspio ozivjeti stari program. I ne samo to – snimio sam novi album “Svako dobro” koji izlazi u Septembru 2016. Puno se svira sada, jer znam da se bend radja na kotacima. Moram ih strpati u kombi i predstaviti rock-n-roll koji ja volim. Prvo u klubovima da se ispece zanat, pa onda vece stvari. Krajem 2014. godine vodio sam ih u Srbiju – Novi Sad, Beograd, Uzice, sve u cugu. Nakon toga su me pitali kada cemo ponovo. Prvi put su imali priliku da osjete Balkan na taj nacin. Nakon toga sam ih odveo u Bosnu – Tesanj, Tuzla, Sarajevo, Mostar, pa cijela Hrvatska. Tek ove godine sviramo slovenacke koncerte i negdje 13.08.2016 smo u  Niksicu u Crnoj Gori na “Lake Fest-u”, pa u povratku Split, Dubrovnik… Uglavnom ce avgust biti veoma veseo.

Milan: Pomenuli ste da album grupe izlazi uskoro. Ono sto je posebno interesantno je da album nosi jedan naziv u Sloveniji a potpuno drugaciji za trziste Srbije i Hrvatske. Mozete reci nesto o tome?

Zoran Predin: Po prvi put u novoj stvarnosti slovenacki jezik vise nije zanimljiva egzotika, kao sto je to bio slucaj u Jugoslaviji, nego je strani jezik koji je nerazumljiv mladima – isto kao kineski i portugalski. Odlucio sam za istu muziku da napisem razlicte tekstove, na slovenackom i na hrvatskom jeziku. Ja osjecam ta dva albuma kao dvije reazlicite ploce koje pjevaju o razlicitim stvarima. l slovenacki album se moze kupiti u Sloveniji, a hrvatski ce biti u prodaju u cijelom regionu. Onaj ko je radoznao morace se potruditi ili preko interneta nabaviti izdanje. Razliciti su omoti, dizajni, sadrzaji, redosledi i neke sitnice. Planiramo da objavimo za oba albuma i vinil na kojem mozda snimimo i bonus pjesme… Ali je to vise stvar izdavaca, kompanije i distributera.

Milan: Vase kompozicije su izvodjene u razlicitim muzickim pravcima, postavama kao i u aranzmanima. To je i jedno od obiljezja Vase karijere. Sta mozemo ocekivati u narednom periodu? U kojoj postavi nastupate?

predin_logoZoran Predin: Ja cijelo vrijeme nastupam na cetiri bazicna nacina: sam sa gitarom kao kantautor za nastupe u malim prostorima za sjedecu publiku, onda kazalista i intimne ljetne pozornice sa sjedecu publiku. To je idealnu mjesto za “Ttragove u sjeti”, koje su sigurno najkomercijalniji program koji imam jer su pjesme svima poznate. Kada sam poceo sa tim da se bavim, svi su mislili da sam lud. Da niko ne pjeva “Galeba” kao Oliver, “Maglu” kao Josipa, “Ti si mi u krvi” kao Cola, “Jesen u meni” kao Aki… Ja njih naravno nisam zelio skidati. Ja sam u tim pjesmama nasao sebe. Te pjesme su kroz Matijino [Dedic] i moje izvodjenje postale na neki nacin i nase. To je dirljivo vidjeti kako dva sata nastupamo zajedno – to treba dozivjeti. Dakle najavljujem promocijske koncerte “Tragova 2”. Vec sam spomenuo Lacni Franz i RnR, i ljetne pozornice… A tu je i cetvrta stvar, naime gipsy swing sa Damirom Kukuruzovicem, program koji nastaje istovremeno na hrvatskom i engeskom jer je to svjetski zanr. Zovu nas i u Kaliforniju, a imamo puno poziva i iz Evrope. Spremamo se na proljece objaviti albume, a ovih dana samo pustili i obradu poznate pjesme “A sad adio” iz serijala “Vruc vjetar”, koja sada lagano postaje ljetni hit. Mi smo je u gipsy swing-u napravli sa jazzy zacinima.

Milan: Jedan ste od rijetkih slovenackih muzicara koji nije imao problema sa jezickom barijerom, u pogledu hrvatsko-srpskog govornog podrucja. Izdali ste i album “Za saku ljubavi”, ukoliko se ne varam za menart?

Zoran Predin: Aquarius record, u stvari ne. Za “Saku ljubavi” je bio Dallas, a onda je tu bio album “Inventura”  a onda i “Kosa boje srebra” za Aquaris. Tri albuma sam objavio na hrvatskom. Kako da kazem, u mom hrvatskom je puno tih posebnih rijeci i akcenata koji su samo meni specificni. Nekom to smeta, ali se slusaoci vremenom naviknu. l ja sam ucio srpsko-hrvatski u skoli pa je to neka navika koja se ispoljava, ali mi to ljudi ne uzimaju za zlo. Cak obrnuto – neke gospodje mi kazu da je to bas sarmantno.

Milan: sto se tice koncerata, vec ste pomenuli da su u planu. Planirate li nastupe u EU, konkretno u Becu i da li je do sada bilo poziva da se organizuje koncert?

Zoran Predin: Bili su. Dogovaramo da u proljece program “Tragovi u sjeti” i gipsy swing sa Damirom bude konkurentan za evropske pozornice, ali se to mora dobro organizovati. Sada cemo u bivsoj Jugoslaviji odraditi seriju kocerata ove jeseni i zime, a na proljece cemo dovoriti detalje. Posebno u Becu bi mi bilo drago nastupiti jer bas jedna od pjesama koju smo uvrstili sa Matijom [Dedicem] na albumu je “Nebeska tema” mog prijatelja Vlade Divljana koji je zivio u Becu. I njegova zena Dina je jos uvijek tako, kao i momci. Tako da bi mi bilo drago izvesti tu pjesmu njima u Becu.

Milan: Pitanje za kraj. Ne mozemo a da ne preskocimo pitanja licne prirode. Osim muzike bavite se i pisanjem knjiga… Jos jedna velika strast je ljubav prema kosarci.

Zoran Predin: Da, nisam bio bas neki naruciti kosarkas. Bilo mi je tesko da se suocim sa tim da su ostali bolji od mene. Ali kao navijac sam uvijek tu negdje u blizini. Sto se tice knjiga u zadnjih godinu dana pisem kolumnu za novine. To mi je nekako bio izazov a spremam se za polako i za drugu knjigu. A za ovu prvu, “Druga zena u haremu”, koju su mi preveli i na makedonski jezik zaradio sam dosta zezanja kod kolega… Kazu “Evo ga, ide pisac”, a ja kazem “Ne samo pisac, nego i prevodjeni pisac..”… Volim i citati i pisati ako imam vremena. Fikcija je sada na redu. Izmislio sam sada jednu dobru stvar koju moram prespavati. Tako mozda za par godina napisem kjnigu koja ce se moci citati, a da se ne zaspi.

Milan: Gospodine Predin, hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da se ubrzo vidimo u Becu.

Zoran Predin: I ja se nadam. pozdrav svima i Gute Nacht!