Momentum Radio Show

Massimo Savic, o prvim koracima sa skupinom „Dorian Gray“ i singlu „Sjaj u tami“, saradnji sa Zrinkom Tuticem, ponudi Bregovica da naprave jedno „drugacije“ Dugme, obradama ex-yu hitova na albumima „Vjestina“, pa sve do najave novog albuma i saradnje sa Sergejom Cetkovicem

Milan: 1983 godina i stvar “Sjaj u tami”, obrada the Walker Brothers i stvar “The Sun aint gonna shine anymore”. Odakle je potekla ideja za tu obradu i da li ste ocekivali takav uspijeh na samom pocetku Vase karijere?

Massimo: Mi smo kao bend imali odmah jako veliki uspjeh. Ono sto smo mi smatrali uspjehom, mislim da je to bilo to. Bili smo jaki na svim demo top listama u zemlji i imali smo puno koncerata i puno dobrih kritika iza sebe. Medjutim, kada smo dosli na kraj snimanja albuma “Sjaj u tami”, tadasnji urednik pop-rock dijela u Jugotonu, Sinisa Skarica, je rekao: “Cini mi se da fali jedan biseric. Ja znam da ste vi momci konceptualisti i da slijedite jednu liniju, ali moj predlog je da napravite cover, znaci vase vidjenje te jedne pjesme”. I ja to poslusam i prva reakcija je bila – ma ni slucajno! To je meni bilo previse mekano i nikakvo. Kad si mlad i lud sve sto nije revolucionarno i avangardno je bezveze. Neke ljude sam pljuvao kao balavac, a danas su mi dobri prijatelji. To jednostavno ide sa mladoscu i godinama u nogama. Medjutim, na probi se pokazalo jako dobrim “ciscenje” te kompozicije od, po nama, svih suvisnih harmonija i to smo mi sve pojednostavili. Tako recimo, pjesmu od 7-8 akorada mi bi pretvorili u 2, tipicno U2-ovski. Recimo “Heroes” je isto tako pisan. Samo dvije harmonije, taj kvintni krug, C-F/C-F i tako ide sest minuta. Sjecam se kada nam je kasetofon poceo ubrzavati kada smo slusali snimku, samo se culo tinu-ninu  [smjeh]… Samo se dva tona izmjenjuju. Ja sam mislio da smo napravili jednu vrlo dosadnu pjesmu, ali ispalo je da je ta pjesma oznacila moju karijeru. I dan danas je rado izvodim, a i ljudi je rado cuju, jer je to jedna od rijetkih pjesama koja se tada zavrtila i u diskotekama.

Milan: Nakon izdavanja drugog albuma sa sastavom Dorian Gray grupa se raspada iz tako reci bizarnih razloga – zbog finansijske konstrukcije i snimanja albuma u Svedskoj. U tom periodu ste saradjivali i sa Tihomirom Vargom koji je radio i sa grupom Zana. Tada ste izjavili da ste usavrsili rad na ritmu vokala upravo sa njim?

Massimo: Da, ali ste pomjesali dvije informacije. Tada je producent bio Sjunne Ferger, vlasnik studija u centralnoj Svedskoj u mjestu pod imenom Örebro. Tini (Tihomir Varga), koji je stanovao u Torsby-ju, takodje u centralnoj Svedskoj (ali jos u ruralnijem podruciju), nas je posjetio zajedno sa grupom Zana dok smo mi snimali. Dosao je Tini sa svojim starim zutim volvom vijdeti sta se dogadja. U stvari, on je bio veoma interesantan tip, moj veliki prijatelj. On je dosao uzburkati stvari. Ni jedan vlasnik studija ne voli kada mu dodje neki drugi, isto slavan producent i gleda preko ramena sta radi. Osim toga, Tini Varga je izleda kao ozbiljna rock n roll zvijezda a Ferger kao poslovni covjek, tako da su nase simpatije odmah presle ka Tiniju. Tini je ipak bio par dana i otisao, a ja sam kasnije, nakon raspada benda, sreo njega i Serbedziju na Sava expressu iz Beograda prema Zagrebu. Tu smo se ponapijali do Zagreba i pala je odluka da ja sa Tinijem idem u Svedsku, jer ja nemam tu vise sta traziti ili osnivati novi bend. Rekao je da cu ja biti solista, da ce mi on napraviti album. Otisli smo sutra ujutro do Jugotona koji nam je dao pare i nakon toga smo se zaputili na par godina u zezanje u Svedsku. Snimili smo neke stvari po koje tek trebam otici jer me je zvala njegova posljednja djevojka i rekla je da je sve ostavio meni – od opreme, od gitara, od originalnih traka “Sva cuda svijeta” grupe Film, Aerodorm “Kad misli mi vrludaju”, Boa prvi album…Rekao je Heleni da sve meni da, ali jos do sada nisam imao vremena otici po to, ali cu se sigurno jednog dana vidjeti sa Helen. Ja sam zivio sa njima doma i mi smo bili jako povezani.

Milan: Mnogi ni ne znaju da je Dzoni Stulic zelio producirati prvi album grupe Dorian Gray i da vam je Goran Bregovic nudio da napravite jedno, da kazem drugacije, Bijelo Dugme. Iz danasnje perspektive, zalite li sto se jedna, ili i jedna i druga od ove dvije varijante nisu desile?

Massimo: Mislim da Dzoni jos tada nije bio zreo za produkciju. Ali koliko ja znam, on je dosao na nas koncert u SKUC-u u Zagreb i nekim svojim prijateljima rekao: “Obisao sam cijelu Ameriku trazeci jedan ovakav bend i nadjem ga ovdje u Zagrebu”. Mi smo se onda puno druzili sa Dzonijem, hodali okolo, ali iako je bio nesto stariji, cinio mi se pomalo prerastresen u umjetnickom smislu da bi drzao pod kontrolom nas ludjake i sve ego tripove u bendu. Tako da sam ocjenio da to treba preskociti. Cini mi se da sam dobro odlucio i da je Sasa Habic bio jako dobar producent od koga sam ja osobno jako puno naucio. I dan danas se Habic i ja cujemo. Za drugu odluku, isto ne zalim sto nisam prihvatio poziv Gorana, ali zalim sto se sve moglo dogoditi. Moglo se dogoditi sigurno nesto jako jako dobro, jer kad sam cuo album koji je radio sa Iggy Pop-om onda mi je donekle bilo jasno sto je Goran zelio. Nije bio skroz jasan, a niti mi je on elokventno objasnio kako on to vidi. To je bio period kad su oni imali neku rusku turneju na koju se treba pod hitno ici, ima se jos petnaest dana za eventualno neku probu u Sarajevu… Malo mi je sve to nervozno bilo. Ja sam njemu objasnio da ja nisam neko ko nema uspijeh, jer sam bio na vrhuncu onoga sto radim. Tada je album “Stranac u noci” bio vani i ucinilo mi se sve to besmisleno ugusiti… Tako da sam ostao pri svome. Ko zna, mozda jednog dana.

Milan: Kad smo kod ove teme, izajvili ste da zalite sto se niste dobro pripremili za boravak u Londonu?

Massimo: Nisam se mogao bolje pripremiti. Pocinjao je rat i na nas se vec gledalo onako podozrivo, gdje god smo dosli sa nasim pasosima. Jedan prijatelj mi je pomogao da dodjem do brojeva telefona radi kojih ljudi u Engleskoj ubijaju. Brojeve koje sam ja imao tada od najvecih svjetskih glazbenika – svuda sam mogao uhvatiti Gilmour-a iz (Pink) Floyd-a, Manzanera-u iz Roxy Music-a… I to se pokazalo jako dobrim jer sam na taj nacin preskakao neke sekretarice koje filtriraju sta ce doci do tog tzv. A&R-a, urednika programa. Onda se jedna kuca koja se zvala Circle Records zainteresirala za moje cetiri kompozicije. Tada je Simon Cowell radio u ZTT-u i sa njim sam imao sastanak. On je slusao moje kompozicije, a ja sam htjeo ispasti skromniji nego sto jesam, pa sam rekao da sam donio jedan demo snimcic. Nakon sto je poceo da slusa, on me je pogledao sa rijecima “nemojte da mislite da ja ne cujem ozbiljan studio u kojem ste to radili. To nije nikakav demo snimak nego ozbiljan materijal”. Tada sam stvarno pocrvenio. On je neko ko je stvarno znao posao. On mi je objasnio da je projekat “ja u Engleskoj” veoma simpatican, ali da ce trebati jedno 7-8 godina. Znaci dugorocni sam projekt i nisam Spice Girls  koje pale odmah. Simply Red je isto imao jednu dugu borbu dok nisu dosli do albuma. Urednik B&G, gdje su bili Queen i Eurythmics, mi je rekao: “Znam da ste Vi mozda navikli voziti rolls royce u Vasoj zemlji, ali u nasoj zemlji cete voziti malo mini morris-a” [smjeh]. Uglavnom, ta firma koja je razmisljala o meni je razmisljala 15 dana i ipak su zakljucili da ne bi ulazili u to, jer sam ja izmedju ostalog trazio avans da bi mogao ostati u Londonu koji je bio strahovito skup. Bio sam u veoma skupom stanu. Menadzerica od Pogorelica je tada zivjela tamo i izasla je iz stana u koji sam ja usao. Tako da su me obavjestili jednog dana da za dugorocne projekte ne vide perspektivu. Onda sam se brzo nakog toga vratio. Medjutim, mnogi su mi na odlasku rekli da nisam normalan. Kazu ti se vracas, a postigao sam ogroman uspjeh. Pricao si sa svim tim ljudima, sastao si se sa njima, sa ljudima do kojih se ne moze doci. Ali zena je bila trudna, vanredna situacija, i vratili smo se.

Milan: Da se vratimo na period nakon raspada grupe Dorian Gray. Objavili ste nakon toga cetiri ploce sa Zrinkom Tuticem koji je otkrio mnoga poznata imena poput Doris Dragovic, Severine, Tajci…A sa njim ste snimili i jedan on najvecih hitova “Stranac u noci”. Zanima me kako je doslo do te saradnje i u kakvim ste odnosima sa njim danas?

Massimo: Zrinko i ja smo izvrsni i uvijek bili. Zrinko se veoma ocinski postavio prema meni i brinuo o meni u periodu tranzicije, nakon mog povratka iz Svedske, ne napravivsi nista. To je bila situacija u kojoj se sav potroseni novac u Svedskoj mora vratiti Jugotonu. Zrinko se vec dugo trudio da dodje do mene, ali ja nisam pristajao. Dok sam jos bio u Stokholmu poslao je jednu pjesmu koja se zove “Zadnja noc”, ali Tiniju se to nije radilo. Tako da sam ja sam to aranzirao u studiju i kada je Tini jedan dan dosao i vidio da sam se ja prilagodio tom Zrinkovom potpisu, onda se i on prikljucio. Tako da smo napravili jednu veoma dobru snimku. Tada sam dosao u Zagreb samo da sredim neke papire i da se vratim za Stokholm. Medjutim, tu me “ulovi” Zrinko i kaze da smo napravili odlicnu stvar koju samo treba dovrsiti. Onda se Mato Dosen, legendarni aranzer, dohvatio toga i nazvao Zrinka i rekao da i njega zanima raditi sa mnom. Tako da sam odmah oko sebe imao veoma jaku ekipu koja je bila spremna za album “Stranac u noci”. I to je pocetak moje solo karijere. I dalje sam prijateljevao i sa EKV-om i sa (Elektricnim) orgazmom. Jednom mi je (Vlatko) Stefanovski rekao kad je vidio nastup sa bendom da je mislio da sam prodao rock-n-roll, a onda me je vidio uzivo i potvrdio da je to pop kakav bi trebao biti u nas. Dakle, jedna popularna glazba ali sa definitivnim artistickim primjesama. Nepodvladjivanje publici nego probati prosvjetliti publiku, da napreduje stvar. Ugodno je sve to bilo, ali ja sam bio premlad da sve to privatim, a niti sam tip koji uziva u sebi i velikoj paznji koja mi se pocela tada pruzati. Malo sam bio nespreman za sve to.

Milan: Nakon toga dolazi turbulentni period, period rata i koketiranja sa elektro-tehno zvukom neke 1995 godine, album “Benzina”, a nakon toga se vracate ipak diskretno – a ispostavice se kasnije na velika vrata na scenu, naime sa albumima “Vjestina” 1 (2004 godine) i 2 (2006 godine). Kako ste dosli na ideju da izdate takav jedan album, kako je nastao taj koncept, i na koji nacin ste izvrsili selekciju pjesama koje ce se naci na jednom i drugom disku?

Massimo: Pa taj album nije trebao tako izgledati. Nakon koncerta posvecenog Arsenu Dedicu u Opatiji, kritika se raspisala o nevjerovatnom otkricu – mene. O nekome ko je tu jos od 1983. godine. I poceli su pisati o tome da ja moram obraditi neke Arsenove pjesme, jer predstavljaju jedno osvjezenje. Malo smo mi sa tim cekali, pa se razvuklo. Onda se naredne godine desio koncert posvecen pjesmama Zdenka Runica. I tamo sam takodje ostavio dobar dojam. Nekoliko dana nakon toga neka manifestacija na kojoj je bilo predvidjeno da dodje Gibonni sa Oliverom, da pjevaju par pjesama. Medjutim, Gibonni je tada imao problem sa okom, te me je zamolio da ga zamjenim. Tada mi je postalo jasno da meni defragmentacija pjesama i Gibonnija, i Runica, ide od ruke. Jednostavno uzmem te pjesme, defragmentiram ih na osnovne boje od kojih mislim da su napravljene i onda radim vlastitu sliku. Njima se to jako dopalo. I tu je jako pomogao Drazen Turina (Sajeta) iz Istre, koji je sam predlozio da pripomogne pri odabiru pjesama, jer ima nevjerovatnu kolekciju LP-jeva iz stare Juge, prakticno od pocetaka Jugotona. On je imao veliko akumulirno znanje te je vise bio fan nego profesionalac u toj prici. Prisao je kao neko ko bi zelio cuti te pjesme u nekoj drugoj obradi. I tako se dogodila i “Gracija” koju smo totalno izokrenuli. Sretno je to sve skupa ispalo. Kolege su to pocele hvaliti. Ali vec na drugoj “Vjestini” dolazi i povratak autorskim pjesmama. Nisam tu zelio zaglibiti kao Rod Stewart sa “Great American Songbook”, samo picis jer ide. Nikad nisam bio takav. Ja cu bas tada promjeniti smjer, jer mislim da su te promjene strahovito vazne.

Milan: Da se dotaknemo rada na novom albumu. Trenutno ste izdali dva singla “Tisucu ljudi” i “Neka ti plove brodovi”. Da li imate neke nove saradnike i da li su tu kao i obicno Zoran Predin, Niksa Bratos i Predrag Martinjak?

Massimo: Martinjak i Niksa su tu. Predin za ovaj album nije nista stvarao, ali je fantasticnu pjesmu napisao Sergej Cetkovic. Morate shvatiti da ja kroz zivot preferiram neciju osobnost a ne njegov profesionalizam. Meni je jako bitno da je neko dobar, da ja sa tom osobom mogu djeliti putovanja, da je ta osoba prijatna… Picasso je bio veliki genijalac ali veoma neprijatna, arogantna, sarkasticna osoba. Ja imam super suradnike i tako ih biram, prema osobnosti. Sergej mi se cinio kao jedan veoma pristojan mladi gospodin ali je napisao nevjerovatnu pjesmu koju smo premijerno izveli u Sava Centru, drugog dana, kao posebno iznenadjenje. Jedva cekam da se sve to zavrisi. Bice jos nekih dueta, tacnije suradnji sa jednim bendom. Ja imam srecu – e sada, da li je to sreca ili minuli rad. Ja nikada u zivotu nisam platio kompoziciju. Na kraju ispadne da je kompozitorima mnogo bolje raditi sa mnom ako nema nikakvih finansija u pocetku. Ali ako bude uspjesno, kasnije se i te kako pokazuju finansijski rezultati. Svi u suradnju sa mnom idu iz umjetnosti i uopste ih ne zanima sta ce se sa tim kasnije dogoditi. I jedino takav stav te moze dovesti do uspjeha. Ako si gladan uspjeha i hitova, to nece ici…

Milan: Jedno pitanje za sami kraj. Ako se dobro sjceam, zadnji put ste nastupali u Becu u teatru Akzent prije dvije godine za dane Hrvatske glazbe. Da li mozemo ocekivati novi nastup nakon izdavanja albuma koji se najavljuje za sledecu godinu (2018)?

Massimo: Apsolutno, ako se meni neko iz Beca javi. Teatar Akzent je fenomenalno mjesto sa izvrsnim razglasom. Ozbiljni su zvucnici u tom teatru. Osim toga, ranije sam nastupao u Porgy and Bess-u zajedno sa Matijom (Dedicem). To su velike stvari kada sviras jazz u klubu gdje je svirao Miles Davis. Onako, malo te trnci uhvate. To su stvari za koje se isplati zivjeti.

Milan: Massimo, puno hvala na izdvojenom vremenu i zelim Vam uspjesan nastup veceras u Kotoru.

Massimo: Puno hvala i drago mi je da se stvar cuje i u Austriji.

Razgovor vodjen u Kotoru, u decembru 2017. godine