Razgovor vodjen u Becu, u decembru 2016. godine
Milan: U zadnje 4 godine ste se povukli iz muzickog zivota. Da li ste se mogli totalno iskljuciti i kakav je osjecaj ponovo biti u studiju?
Edo: Pa nisam bio 4 godine u studiju, ali sam nastupao. Imao sam dosta nastupa, preko ljeta i zime sam najvise radio. Studio mi jeste nedostajao. U Zagrebu sam slozio novi bend koji je nevjerovatan. Opet sam imao srece privuci visokotalentirane ljude. Skinuli smo neke stare stvari, a poceli smo da radimo i na novim pjesmama. Do nove godine planiramo izdati dvije stvari, nakon nove godine isto tako, a onda do ljeta i citavu plocu.
Milan: Na pocetku karijere imali ste dosta socijalno i politicki angazovanih tekstova. Sta vas trenutno inspirise za pisanje tekstova i da li se fokus vremenom promjenio?
Edo: Znatizelja je jos uvijek tu. Pokusavam naci neke nove aspekte na neku temu, pogledati sa druge strane, koja ce izazvati pricu, diskusiju, obratiti pozornost ljudima… Ali vecinom su neke dublje i plice psiholoske teme. Recimo imamo pjesmu “od sjutra, od sjutra” koja govori o odgadjanju… Ono kao, nesto se poceti raditi od sjutra, i sve se nesto prolongira i tako prolaze zivoti i zivoti. I moj, a i ljudi oko mene – nevjerovatna stvar. Ima tema o gledanju socijalnog i politickog zivota na Balkanu, o gledanju globalnopg aspekta, sada u nekom vremenu ponovnog budjenja polufasizma. Imam i dosta ljubavnih tema. Ma bice zanimljiv album, pravo.
Milan: Vec ste to spomenuli. “Krcka” se polako novi album, a izasla su do sada dva singla “No pasaran” i “Ojojoj”. Prva pjesma je bila inspirisana ocito svim desavanjima u Evropi nakon teroristickih napada u Parizu, jacanja desnice. Sa druge strane “Ojojoj” je u nekom drugom fazonu prozivanja hejtera. Da li se na osnovu ove dvije pjesme moze vec naslutiti sta publika moze da ocekuje od novoga albuma i da li mozemo da ocekujemo klubske beatove, pravi tvrdi hiphop ili mozda neke “zive” instrumentale sa bendom?
Edo: Pa bice i jednog i drugog. Bice sigurno stvari sa bendom, a bice i stvari koje su radjene na Koolade-ovu produkciju. Nisam siguran jos uvijek kako cu sve to koncipirati, ali poslozice mi se to sve do ljeta. Lagano cu izbacivati jednu po jednu stvar jer je sada glupo izbaciti materijal sa 15 pjesama odjednom, tako da ti 13 pjesama propadne. To ne zelim da mi se desi, fakat. Objavicemo lagano 2-3 stvari dok se skupi neki hype oko tog materijala, a onda cu ga staviti u neki paket, neku formu. Ne znam vise ni koji je to format – nije to ni CD… Mozda bi to bio vinyl, ali ni za to ljudi vise nemaju para, tako da skontacemo nesto. Ne mislim se micati iz klupske scene, niti od benda. Sa bendom nisam vec dugo radio, sigurno 4-5 godina, a skupio sam nevjerovatnu ekipu i sa svake probe izadjem kao najslabija karika [smjeh]. To me motivira uzasno za rad i jedva cekam da napravim jos koju stvar sa bendom da vidim kako ce sve to kliknuti. Ali iskreno da kazem, kocept cijeli albuma, kako i sta i kako cemo raditi, to jos nije definisano. To se samo od sebe napravi.
Milan: Poceli ste da saradjujete na startu karijere sa Shot-om iz Elementala. Nakon toga ste saradjivali i jos uvijek saradjujete sa Kolade-om, prije toga sa Dash-om. Da li ste otvoreni za saradnju sa mladim producentima?
Edo: Jesam, ja sam radio na “Strajku mozga” sa Billain-om. To je jedan mladi producent iz Bosne kojeg sam imao i na albumu “Stigo Cumur”. On je odradio ovaj put vecinu albuma i dosta se to osjeti na elektronici njegovoj, na njegovom sound-u. Volim uvijek poslusati nekog novog producenta, ali ako me uspije naci u tom odredjenom trenutku… To je jako zajebano, jako nezahvalno. Najbolje je u biti doci negdje, sresti se sa likom i onda biti u studiju sa njim par sati, slusati, i onda sloziti nesto. Ali svi imaju malo vremena za to. Kada mozemo biti, kao sa Billain-om par dana skupa, neki koncept da osmislimo, to je onda zakon. Ali, generalno, uvijek sa bio otvoren za nove producente.
Milan: Posto pripadam i toj starijoj gardi koja voli prave hiphop beat-ove, a vidim i na internetu da fanovi Eda Maajke sa samog pocetka karijere veoma zele da cuju beat-ove kao sto je stvar “Sta ce rec” sa Arsenom [Dedicem] i DJ Goce-om, ili neki stariji beat tipa “Svuda sam bija, sve vidija”. Mozemo li da ocekujemo takvu vrstu beat-ova na novom albumu ili se prilagodjavamo nekom modernijem zvuku?
Edo: Ako me u nekom odredjenom trenutku pogodi neki beat. Ja imam starih beat-ova koje sam pokupio od ljudi prije 5 godina. Imam ogromnu kolekciju beat-ova kod kuce, a oni ni ne znaju da ja to imam [smjeh]. Tako da, ako nesto radim i padne mi za uho. Mene trendovi ne zanimaju, jer ako mi se nesto svidi na tu stvar – to je to! Ali moram priznati da mi vise nije izazov raditi na takve beat-ove. Mislim jeste, ako ce me pogoditi producent u odredjenom trenutku. Ali sada da idem traziti takvu produkciju, to ne. Jedinom ako cujem neki dobar sample na MPC-ju kad dodjem kod Goceta, kad mi puste, pa me opet zaintrigira.
Milan: Koji je radni naziv albuma i za koji label treba da izadje?
Edo: Za sada jos uvijek nemam label. Na label-u sam mog prijatelja Mire Vidovica – studio Morris. Jos mi niko nikakve finansije nije dao… Sada je to nekako i sve teze i teze naci kod izdavaca, jer izdavastvo je palo na marginu. Ja mislim da izdavastvo vise i nije potrebno. Nisam siguran kako ce se sve to odigrati u sledecih 5 godina na svjetskom trzistu, ali mislim da ce izdavastvo nestati vrlo brzo. Vidjecemo kako ce to ici. Nisam opterecen sa izdavacom, jer postoji mnogo izvodjaca kojima ne treba izdavac. Jednostavno se samoreklamiraju na drustvenim mrezama. To je jedan drugaciji pristup, koji je nov za mnogo ljudi, kao i za mene.
Milan: I jedno pitanje za sami kraj. Nisam siguran da li se to vec sprovelo u dijelo: planirali ste se vratiti na Balkan, iz Tel Aviva. Kako je raditi na relaciji Tel-Aviva-Sarajevo-Zagreb i uskladjivati sve te obaveze?
Edo: Da, vratio sam se. Vec sam dva mjeseca U Zagrebu. Za obaveze si morao unaprijed sve te stvari planirati, a ja fakat nisam covjek od planova. Tako da me to totalno sputavalo. Dosta stvari sa zadnje ploce smo napravili tako – mozda i cijelu zadnju plocu sam tako slozio. Ja dobijem nesto, pa odradim, pa posaljem covjeku, pa mu objasnim zasto je to tako, pa onda on to skonta, pa pita da li bi mogli ovako…U sustini, proces koji uzima mnogo vise vremena. Tako da, ovo mi je sad puno draze i bolje. Nedostajao mi je Zagreb puno…
Milan: Nostalgija, ili?
Edo: Pa, ono, neka raja i grad kao grad. Ja sam odrastao tamo i jedva sam se cekao vratiti u Zagreb.
Milan: Hvala Edo i zelim super nastup nocas.
Edo: Hvala puno.
Mladen: Pa u filmu “Nebeska tema” ce ucestvovati mnogi poznati muzicari, ali i manje poznati ljudi. Svi oni su na neki nacin imali veze sa Divljanom, njegovim zivotom ili radom. Veoma je tesko pobrojati sve ljude koji ucestvuju, jer ih ima zaista puno za jedan dokumentarni film. Probacu da navedem neke i nadam se da nekoga necu zaboraviti. Pocinjemo od Srdjana Gojkovica Gileta, tu je Dusan Kojic Koja, Zdenko Kolar i Srdjan Saper (bivsi clanovi grupe “Idoli”), Momcilo Bajagic Bajaga, Maks Jurcic (bivsi gitarista grupe Vjestice, koji danas predvodi Ljetno kino bend), Darko Rundek…To bi bila ta, uslovno receno, Vladina generacija. Od mladjih muzicara ucestvuje kompletna grupa Jarboli, Dejan Vucetic Vuca (frontmen grupe Darkwood Dub), mladi beogradski kantautor Dusan Strajnic (alias Stray Dogg) koji u filmu izvodi naslovnu numeru “Nebeska tema” zajedno sa Aleksandrom Sandorovim, tu je i Bojana Vunturisevic, pjevacica nekadasnjeg benda Svi na Pod! i neki drugi ljudi koji nisu iz svjeta muzike, kao Momcilo Rajin, vladini prijatelji, naravno vladina supruga i njegovi sinovi. Dakle, tu je veliki broj ljudi, a sve njih povezuje da su imali vezu sa Divljanom, ili bar da je njihov rad inspirisan njegovom muzikom.
Mladen: Mi smo poceli da snimamo film prije godinu dana sa privatnim novcem nekoliko divljanovih prijatelja. Kasnije smo usli u normalnu proceduru za finansiranje filmova u Srbiji i konkurisali filmskom centru srbije i dobili novac, jer smo bili prvi na listi za dokumentarne filmove. Cak smo dobili i finansijka sredstva od opstine Palilula. U tom smislu, mi smo imali privatnu i institucionalnu podrsku. Sad smo i konkurisali za hrvatsli filmski fond. Ali ovaj film je specifican po kompleksnosti njegove realizacije. Ako samo pomenem da se on snima u Beogradu, Zagrebu, Rovinju, Becu, na Bracu i mozda jos nekim gradovima sada u dosnimavanju, vasim slusaocima ce biti jasno da je rjec o necemu veoma kompleksnom, a samim tim i skupom. Ovaj film nadilazi budzete standardnog dokumentarnog filma, ne samo zbog lokacija, nego zbog velike kolicine ucesnika i numera koje oni snimaju i zbog stvari koje kasnije treba preduzeti u postprodukciji slike i zvuka. Buduci da je taj budzet velik za Srbiju i standarde finansiranja filmova, odlucili smo po prvi put u istoriji da pokusamo sa crowfunding kampanjom. Postavili smo kratke trejlere i informacije o filmu na sajt indiegogo i ponudili publici da nam pomogne u finansiranju filma. Sa jedne strane, da sa malim donacijama pomogne da se film zavrsis, a sa druge strane da postane ko-producent u smislu da vi podrzavate snimanje filma vasim finansijskim sredstvima, a sa druge strane tim gledaocima nudite na provjeru to sto radite. Oni na neki nacin odredjuju koji ce se filmovi snimiti. U standardnom procesu finansiranja kroz drzavne fondove vama sudbinu odredjuju komisije od nekoliko clanova. Te komisije smo takodje prosli veoma uspjesno, ali ovdje u crowdfundingu zapravo vi nudite publici mogucnost da se izjasni o vasem filmu. Ako je to prihvaceno pozitivno, vi dobijate novac da se film zavrsiti. To je ta dvosmjerna komunikacija koja je buducnost finansiranja filmova u godinama koje nailaze.
Milan: Saradjivali ste sa Arsenom Dedicem na zajednickom albumu “Svjedoci price” iz 1989 godine. Sta je to sto Vam je u saradnji i prijateljstvu sa njim posebno ostalo u sjecanju i na koji nacin je imao uticaja na vas dalji rad?
Zoran Predin: To su moje kolege iz mog vremena, taj novi muzicki val – muzika 80tih, to je generacijski i prirodno da ti te stvari ostanu u najljepsem sjecanju. Drago mi je da sam imao prilike suradjivati sa Boskom Petrovicem, genijalnim vibrofonistom. Imao sam priliku upoznati sve velike ljude svog vremena, a sa nekima sam nastupao. Bila mi je cast biti kolonija kolega koji su pjevali pjesme Indexa, gdje sam upoznao npr. Kornelija Kovaca, Dadu Topica… Sa Massimom [Savicem] sam se sprijateljio jos u Zagrebu u Lapidariju pocetkom 80-tih godina proslog vijeka. Suradjivao sam sa Vladom Divljanom, Idolima, EKV, Giletom… Pisao sam pjesme za neke bendove, a moje pjesme su pjevali najbolji. I to mi je stvarno drago, tako da kasnje ne pozalim da nisam probao neke stvari. Jako sam znatizeljan, oprobavam se u raznim zanrovima. Negdje sam manje, negdje vise uspjesan, ali nigdje nisam totalno fulao. Tako da, moze se reci, da imam dobru biografiju. Ako bi pogledao album, mislim da nema veceg imena sa kojim nisam proveo bar jednu pjesmu na bini. Najveci utisak su napravili mnogobrojni sto su mi otvorili vrata da udjem u njihov svjet, npr. u svijet Sabana Bajramovica – tamo se tesko ulazilo, ali kad jednom udjes i osjetis tu harizmu, cudnu ali postenu i jaku… To su stvari koje te oznacavaju. Sada postoji neka nada da cu mozda saradjivati sa Mostar Sevdah Reunion bendom. To su te nek stvari koje me ispunjavaju. Momentalno sam okruzen sa izvrsnim prvoligasima: Matija Dedic, kao jedan od najboljih jazz pianista na svjetu. Tu je takodje i Damir Kukuruzovic (gipsy swing gitarista) iz Siska, medju 10 najboljih u svjetu.. Tako da mi nije dosadno i uvijek moram biti na nivou, a to je ustvari i najteze. Sam uspjeh i nije ni iznenadjujuci ako imas barem malo talenta i srece. Ali odrzavanje nivoa i opstanak: deset, dvadeset, cetrdeset godina, to je druga prica.
Zoran Predin: Ja cijelo vrijeme nastupam na cetiri bazicna nacina: sam sa gitarom kao kantautor za nastupe u malim prostorima za sjedecu publiku, onda kazalista i intimne ljetne pozornice sa sjedecu publiku. To je idealnu mjesto za “Ttragove u sjeti”, koje su sigurno najkomercijalniji program koji imam jer su pjesme svima poznate. Kada sam poceo sa tim da se bavim, svi su mislili da sam lud. Da niko ne pjeva “Galeba” kao Oliver, “Maglu” kao Josipa, “Ti si mi u krvi” kao Cola, “Jesen u meni” kao Aki… Ja njih naravno nisam zelio skidati. Ja sam u tim pjesmama nasao sebe. Te pjesme su kroz Matijino [Dedic] i moje izvodjenje postale na neki nacin i nase. To je dirljivo vidjeti kako dva sata nastupamo zajedno – to treba dozivjeti. Dakle najavljujem promocijske koncerte “Tragova 2”. Vec sam spomenuo Lacni Franz i RnR, i ljetne pozornice… A tu je i cetvrta stvar, naime gipsy swing sa Damirom Kukuruzovicem, program koji nastaje istovremeno na hrvatskom i engeskom jer je to svjetski zanr. Zovu nas i u Kaliforniju, a imamo puno poziva i iz Evrope. Spremamo se na proljece objaviti albume, a ovih dana samo pustili i obradu poznate pjesme “A sad adio” iz serijala “Vruc vjetar”, koja sada lagano postaje ljetni hit. Mi smo je u gipsy swing-u napravli sa jazzy zacinima.
